Alija Bejtić — разлика између измена
м додана категорија Рођени 1920. помоћу геџета HotCat |
|||
Ред 65: | Ред 65: | ||
* {{cite journal|last=Zlatar|first=Behija|authorlink=|year=2010|url=https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=183849|title= Šezdeset godina postojanja i rada Orijentalnog instituta|journal= Prilozi za orijentalnu filologiju|publisher=Orijentalni institut|location= Sarajevo|number= 60|pages=9—20|ref = harv}} {{COBISS|ID=104008455}} {{COBISS.RS|ID=1126062052}} {{COBISS.BIH|ID=16399874}} |
* {{cite journal|last=Zlatar|first=Behija|authorlink=|year=2010|url=https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=183849|title= Šezdeset godina postojanja i rada Orijentalnog instituta|journal= Prilozi za orijentalnu filologiju|publisher=Orijentalni institut|location= Sarajevo|number= 60|pages=9—20|ref = harv}} {{COBISS|ID=104008455}} {{COBISS.RS|ID=1126062052}} {{COBISS.BIH|ID=16399874}} |
||
{{refend}} |
{{refend}} |
||
[[Категорија:Рођени 1920.]] |
Верзија на датум 20. јун 2019. у 17:16
Један корисник управо ради на овом чланку. Молимо остале кориснике да му допусте да заврши са радом. Ако имате коментаре и питања у вези са чланком, користите страницу за разговор.
Хвала на стрпљењу. Када радови буду завршени, овај шаблон ће бити уклоњен. Напомене
|
Alija Bejtić | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 1. maj 1920. |
Mesto rođenja | Kukavice kod Rogatice, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca |
Datum smrti | 7. jul 1981. |
Mesto smrti | Sarajevo, SFRJ |
Obrazovanje | Istoričar kulture, orijentalista |
Alija Bejtić (Kukavice kod Rogatice, 1. maj 1920. — Sarajevo, 7. jul 1981.) bio je bošnjački, bosanskohercegovački i jugoslovenski istoričar kulture, orijentalista i publicista.[1][2]
Biografija
Rođen je 1. maja 1920. godine u selu Kukavice kod Rogatice u istočnoj Bosni. Osnovnu školu je završio u Rogatici, a školovanje nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi, koju je završio 1943. godine, te tri godine kasnije dopunski ispit na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu. Diplomirao je na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1955. godine sa radom „Povijest i umjetnost Foče na Drini“.[1][2]
Nakon završetka studija zapošljava se u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu[1][2], gdje ostaje do 1957. godine[2], a potom i u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine. Najveći dio radnog vijeka Bejtić je proveo u radu na zaštiti i konzervaciji spomenika kulture. U tom smislu njegov najveći profesionalni doprinos je bio u periodu između 1966. i 1977. godine, kada je obavljao dužnost direktora sarajevskog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, sa čijeg je mjesta dao značajan doprinos zaštiti sarajevskih spomenika, naročito arhitektonsko-urbanističkog ansambla Baščaršije. Njegova studija „Stara sarajevska čacšija jučer, danas i sutra — osnove i smjernice za regeneraciju“ je našla svoju praktičnu primjenu u podlozi plana uređenja Baščaršije.[1]
Nakon odlaska iz Gradskog zavoda za zaštitu, prelazi u Orijentalni institut u Sarajevu gdje radi u zvanju naučnog savjetnika.[1][2]
Bibliografija Alije Bejtića broji preko 420 jedinica (među kojima i 11 zasebnih djela)[1][2], počev od 1939. godine kada izdaje svoj prvi rad „Dolazak Omer-paše u Bosnu“ u Novom Beharu.[1][3] Tematski se njegov opus dijeli na tri grupe: 1. radovi iz istorije i materijalne kulture Bosne i Hercegovine iz osmanskog perioda (koji su uopšte njegov najzančajniji doprinos istoriji i istoriji umjetnosti); 2. prevodilački radovi; 3. radovi na izučavanju književnog i folklornog blaga, naročito lirske i epske muslimanske narodne pjesme.[1]
Od važnosti za jugoslovensku orijentalistiku i istoriju ističu se radovi u kojima se rasvjetljava lik, uloga i djelatnost pojedinih ličnosti iz perioda Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću. To su radovi: „Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni“ (Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju (POF) VI—VII, Sarajevo, 1956—57, 77—114); „Elči hadži Ibrahim-pašin vakuf u Travniku“ (el-Avdije, V/1942, 7, 165—179, 8-10, 277—240 i 11—12, 276—288); „Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672—1719“ (Radovi — ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga19, Sarajevo 1977, 201—241).[4]
Interesovanje za kulturnu istoriju i poznavanje orijentalnih jezika, Bejtića su odvele i u tada slabo proučenu tematiku bosanskohercegovačke kulturne baštine na orijentalnim jezicima. Plod naučnoistraživačkog rada, koji zauzima važno mjesto u domaćoj orijentalistici i istoriji književnosti, su radovi o ličnostima i stvaralaštvu jednog broja stvaralaca na orijentalnim jezicima, do tada malo poznatih u domaćoj orijentalistici: „Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mula“ (Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, II—III/1974, 3—20); „Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga“ (Radovi ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knj.19, Sarajevo, 1977, 243—267).[5]
Bejtić je doprinio i izučavanju istorije pojedinih naselja u BiH iz vremena Osmanskog carstva. Posebno se ističu radovi: „Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini“ (POF III—IV/1952—53, 229—296); „Povijest i umjetnost Foče na Drini“ (Naše starine, III/1956, 23—74, IV/1957, 33—62); „Nova kasaba u Jadru — Građevno-urbanistički razvoj naselja kao tipa karavanske varoši“ (Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine XI/1960, 225—250); „BanjaLuka pod turskom vladavinom — arhitektura i teritorijalni razvitak grada u XVI i XVII vijeku“ (Naše starine, I/1953, 91—117); „Rudo i rudski kraj kroz vjekove“ (Rudo-Spomenica povodom 30. godina Prve proleterske brigade, Sarajevo 1971, 179—240); „Podaci za kulturnu povijest vezirskog grada Travnika“ (Naše starine, II/1954, 151—166), i mnogi drugi radovi.[5]
Prikupljajući i proučavajući narodno književno i folklorno stvaralaštvo dao je znatan prilog i folklornoj baštini: „Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama“ (dva dijela) (Bilten Instituta za proučavanje folklora, 2/1953, 387—405, 3/1955, 105—124); U rukopisu je ostao neobjavljen rad: „Zbirka epskih i lirskih pjesama“.[5]
Zbog svog obilnog naučno-istraživačkog rada iz oblasti osmanistike izabran je za dopisnog člana Istanbulskog instituta i Instituta za islamsku umjetnost u Ankari, dok je njegov doprinos zaštiti i regeneraciji Baščaršije polučio dobijanje grupne 27.-julske nagrade SR Bosne i Hercegovine 1976. godine.[5] Bejtić je učestvovao i na brojnim tematskim skupovima u Jugoslaviji i van nje, a sarađivao je i sa brojim naučnim ustanovama: Akademijom nauka Bosne i Hercegovine, Enciklopedijom Jugoslavije, Enciklopedijom likovnih umjetnosti (gdje su zapaženi njegovi doprinosi, kao i u Enciklopediji leksikografskog zavoda).[5][6] Iza sebe je ostavio i brojne neobljavljene radove.[7]
Preminuo je 7. jula 1981. godine u Sarajevu.[1]
Izabrana bibliografija
Ovaj članak je nedovršen. |
Reference
- ^ а б в г д ђ е ж з POF br. 31 (1981). str. 7.
- ^ а б в г д ђ „Bejtić, Alija”. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 20. 6. 2019.
- ^ Čar-Drnda (1987). str. 203.
- ^ POF br. 31 (1981). str. 7—8.
- ^ а б в г д POF br. 31 (1981). str. 8.
- ^ Čar-Drnda (1987). str. 209—210.
- ^ POF br. 31 (1981). str. 8—9.
Literatura
- Čar-Drnda, Hatidža (1987). „Bibliografija radova Alije Bejtića”. Prilozi za orijentalnu filologiju. Sarajevo: Orijentalni institut (37): 203—210. COBISS.SR 104008455 COBISS.RS 1126062052 COBISS.BH 16399874
- „IN MEMORIAM : Alija Bejtić”. Prilozi za orijentalnu filologiju. Sarajevo: Orijentalni institut (31): 7—9. 1981. COBISS.SR 104008455 COBISS.RS 1126062052 COBISS.BH 16399874
- Zlatar, Behija (2010). „Šezdeset godina postojanja i rada Orijentalnog instituta”. Prilozi za orijentalnu filologiju. Sarajevo: Orijentalni institut (60): 9—20. COBISS.SR 104008455 COBISS.RS 1126062052 COBISS.BH 16399874