Argat-baša
Argat-baša (irget-baša, kapetan), bio je naziv za starješinu građevinskih nadničara (irgeta) u Osmanskom carstvu.[1]
Neki hrvatski kvazi-leksikoni ovo zvanje nazivaju i hrvat-baša, vezujući ovo zvanje za crnogorske nadničare u Istanbulu, a koji su se radi svoje bezbjednosti u početku predstavljali kao Hrvati. Obzirom da je Crna Gora stalno bila u ratu sa otomanskom Turskom, Crnogorcima tamo nije bilo dopušteno ni putovati, pa su se ovi zbog sličnosti nošnje, tamo predstavljali kao Hrvati iz Dalmacije, a koji nisu važili za neprijatelje Otomanskog carstva. Ljuba Nenadović je 1859. godine posjetio Carigrad i crnogorskog argat-bašu, ostavivši pisane tragove o tome kako su se crnogorski nadničari (irgeti), zbog bezbjednosti, odricali i srpskog etnosa i srpskog jezika.
Nije poznato kada se prvi put javlja naziv argat-baša, ali je sigurno postojao i prije 1855. godine. Od vremena kneza Danila, argat-baša postaje i crnogorski činovnik u Carigradu. Mišana Martinovića, argat-bašu (pristalicu politike knjaza Danila) ubio je u Carigradu Todor Kadić, politički emigrant iz Crne Gore. Običaj da crnogorski argat-baša obavlja i konzularne poslove Crne Gore u Istanbulu, ukinut je poslije uspostavljanja diplomatskih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva, 23. avgusta 1879. godine. O tome je pisao i Srđ.[2]
Dužnosti argat-baše[uredi | uredi izvor]
Dužnosti argat-baše su bile da zastupa nadničare (irgete) pred poslodavcem, osmanskim sudovima i rješava međusobne sporove, osim u slučaju težih prestupa (ubistva). Svaki crnogorski irget u Carigradu davao je argat-baši po jedan dinar godišnje. Osmanske vlasti su mu dopuštale da se kreće u narodnoj nošnji i nosi oružje. U vrijeme Knjaževine Crne Gore, kao činovnik, on do 1879. zastupa interese Crne Gore među iseljenicima, kao i među diplomatskim korom u Carigradu.
Lazar Tomanović o hrvatima u Carigradu[uredi | uredi izvor]
Lazar Tomanović u monografiji objavljenoj 1873. godine u XXX knjizi Srpsko-dalmatinskog magazina Bokelji u ratu za oslobođenje grčko navodi da smo mi bili u Carigradu najjači jer su tu imali 4 do 5 stotina Grbljana, Paštrovića, Majina, Pobora, Crnogoraca i Spičana, koji se u Carigradu svi skupa nazivlju hrvatima. U fusnoti, Tomanović objašnjava da hrvat ovdje znači kopač, jer su se spomenuti naši ljudi u Carigradu isključivo bavili zemljodjelstvom. To se najbolje vidi iz kazivanja Mršina (profesor, kapetan i čestitit Srbin Mato Mrša): Ali na Zmirni nemasno hrvata nego pomoraca. [3] Mrša je bio savremenik tih događaja. [4] Nenad Moačanin u knjizi Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, navodi podatak da su riječi irgat i argat u tom periodu označavale ljude koji su obavljali grube tjelesne poslove. [5] I mitropolit Kosanović je koristio glagol argatovati ili kuličiti. U putopisu Put na Sinaj je zapisao: ...do pola dana jedni orali, kopali, sijali i želi, a sjutra na izmjenu argatovali ili kuličili na piramidama, tesali i kamen dovlačili.[6] Drugom prilikom piše, u vezi obnove manastira Krupe: ...Kad to viđeše seljaci, obećaše svaki po vola, da zapale klačina i da argatuju po crkvi...[7]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Crnogorski pravno istorijski rječnik: Argat-baša
- ^ Grupa autora:Istorijski leksikon Crne Gore
- ^ Tomanović, Lazar (1873). Srpsko-dalmatinski magazin, XXX knjiga, Bokelji u ratu za oslobođenje grčko. Zadar. str. 13.
- ^ Tomanović, Lazar (1873). Srpsko-dalmatinski magazin, XXX knjiga, Bokelji u ratu za oslobođenje grčko. Zadar. str. 38.
- ^ Moačanin, Nenad (2001). Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 72. ISBN 953-6659-08-5.
- ^ Kosanović 2019, str. 339.
- ^ Kosanović 2019, str. 537.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Grupa autora: Istorijski leksikon Crne Gore, knjiga 3 „Daily Press-Vijesti“, Podgorica, 2006.
- Marko Vego: "Povijest Humske zemlje (Hercegovine)", I dio, Dragutin Spuler, Sombor 1937.
- Kosanović, Sava (2019). Krstom i perom, sabrani spisi. Eparhija budimljansko nikšićka - Nikšić i Institut za teološka istraživanja - Beograd. ISBN 978-86-7405-217-4.