Volapik (jezik)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
volapik
Volapük
Logo pokreta volapik (2. faza)
Govori se unema
Broj govornika
nekoliko desetina (nedostaje datum)
tvorevina Johana Martina Šlejera 1879.
  • volapik
latinica
Jezički kodovi
ISO 639-1vol
ISO 639-2vo (B)
[[ISO639-3:|]] (T)
ISO 639-3

Volapik (Volapük) je planski jezik predložen 1879. godine za međunarodni drugi jezik.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Johan Martin Šlejer 1888.

Godine 1879. nemački kaluđer, Johan Martin Šlejer (Johann Martin Schleyer) objavio je projekat novog jezika za upotrebu u celom svetu, kako reče: po savetu Boga. Ideja je postala popularna, i novi jezik volapik stiče više od stotinak hiljada pristalica u Evropi i Americi. Već 1889. postojalo je 316 udžbenika na 25 jezika, 283 klubova, i 25 novina i časopisa na tom jeziku.

Nasuprot tom ranom uspehu, posle desetak godina pokret se raspada zbog borbe za prevlast u pokretu, kao i zbog raznih reformskih pokušaja. Većina pristalica ideje o Međunarodnom jeziku prelazi u tabor osnivača esperantskog pokreta (počev od 1887), i danas samo nekoliko desetina pretežno starih aktivista poznaje ili govori ovaj jezik. Godine 1931 Ari de Žon (Arie de Jong) izvršio je reformu volapika, koju prihvataju skoro svi onovremeni volapikisti.

Najznačajnije kolekcije građe o volapiku, danas se nalaze u Muzeju esperanta u Beču, la American Philosophical Society (Američkom filozofskom društvu) Filadelfija, Pensilvanija, [1], i Centre de documentation et d'étude sur la langue internationale u Šo de Fond, Švajcarska.

Izgovor i pisanje[uredi | uredi izvor]

U volapiku piše se latinicom tako da svakom slovu odgovara jedna glasovna vrednost. U njegovom alfabetu ne postoje slova q, w, (a u prvom projektu) ni slovo r. U sledećoj listi data su slova (alfabet) volapika, i glasovne vrednosti po međunarodnoj fonetskoj transkripciji:

a [a], ä [ɛ], b [b], c [dʒ] ili [tʃ], d [d], e [e], f [f], g [g], h [h], i [i], j [ʃ], k [k], l [l], m [m], n [n], o [o], ö [ø], p [p], r [r], s [s], t [t], u [u], ü [y], v [v], x [ks], y [j], z [ts]

Akcent pada na zadnji slog.

Reforma De Žon-a uvodi fonemu „r” i menja nekoliko reči koji prvobitno imaju „l” da bi bile prepoznatljivije. Na primer, „lilöm” (= „kiša”, od engleskog „rain”) u reformisanom volapiku postalo je „rein”.

Rečnik[uredi | uredi izvor]

Šlejer je preuzeo fond reči iz različitih evropskih jezika, često izmenjene do stepena teškog prepoznavanja. Na primer, „vol” (svet) i „pük” (jezik) potiče od engleskih reči „world” i „speech”. Te su izmene imale dva osnovna razloga: Šlejer je izbegao umetanje suglasnika, teške mnogima za izgovor i izbegao je „r”, umesto kojeg upotrebljava „l” jer oni čiji je maternji jezik kineski ne razlikuju te dve foneme. Mada sa lingvističkog aspekta nevažne „deformacije” su dobrodošle protivnicima volapika da mu se narugaju. (Sada „logički” jezik ložban slično deformiše reči da bi ih uskladio sa svojim logičkim pravopisom).

Morfologija[uredi | uredi izvor]

Gramatika volapika oslanja se na pravila preuzeta iz indoevropskih jezika sa pravilima, koja nemaju izuuzetaka: gramatički oblici tvore se dodavanjem na koren reči nepromenljivih gramatičkih dodataka, slično kao u nemačkom. Imenice imaju fleksije za 4 padeža: nominativ, genitiv, dativ i akuzativ. Glagoli dobijaju fleksije za vreme, svršen i nesvršen oblik, lice, broj i (u trećem licu) za pol subjekta. Množina se dobija pomoću nastavka „-s”: „ob” = ja, „obs” = mi, itd. Reforme koje je izvršio De Jong su donekle pojednostavile gramatiku, izbegle su se donekle vrste reči sa fleksijama za pol kod zamenica i afikasa.

Primer[uredi | uredi izvor]

Očenaš:

O Fat obas, kel binol in süls,
paisaludomöz nem ola!
Kömomöd monargän ola!
Jenomöz vil olik,
äs in sül, i su tal.

Bodi obsik vädeliki givolös obes adelo.

E pardolös obes debis obsik,
äs id obs aipardobs debeles obas.

E no obis nindukolös in tentadi,
sod aidalivolös obis de bad.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]