Dalmatinska Srbija
Dalmatinska Srbija (lat. Serblia Dalmatica) je istorijski termin, koji su upotrebljavali pojedini stariji autori, među kojima su bili Danijele Farlati i njegovi saradnici,[1][2][3][4] koji su u svom poznatom istoriografskom delu pod naslovom Illyricum sacrum upotrebljavali taj pojam radi označavanja onih srpskih zemalja koje su se nalazile primorju, odnosno u dalmatinskom zaleđu, a to su: Neretljanska oblast, Zahumlje, Travunija, Konavli i Duklja. Pored Dalmatinske Srbije u primorskim oblastima, takođe su pominjali i unutrašnju (sredozemnu) Srbiju u kontinentalnom zaleđu (Raška i Bosna),[5] a pojam Dalmatinske Srbije su upotrebljavali i neki kasniji istraživači.[6][7][8]
Takva terminologija je u radovima Farlatija i njegovih saradnika upotrebljavanjna prvenstveno u sklopu izlaganja o ranoj srednjovekovnoj istoriji srpskih zemalja, uz pozivanje na geopolitičke odnose koji su opisani u poznatom istoriografskom delu vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (945-959) pod naslovom De administrando imperio.[9][10] Pomenutim autorima iz Farlatijevog kruga je takođe bilo poznato da su Srbi u delima raznih vizantijskih pisaca nazivani i Dalmatima, u smislu terminološkog anahronizovanja, odnono prenošenja drevnih antičkih imena na savremene narode, što je bio veoma raširen običaj u vizantijskoj istoriografiji.[11][12]
Kombinovanjem podataka iz Porfirogenitovih radova sa podacima iz Letopisa popa Dukljanina,[13][14][15][16][17] Farlati i njegovi saradnici su nastojali da opišu istorijska zbivanja iz ranog srednjovekovnog perioda na istočnim obalama Jadranskog mora, tako da su sve srpske primorske oblasti u zaleđu Dalmacije prozvali Dalmatinskom Srbijom, a tome je u prilog išao i poznati podatak franačog hroničara Ajnharda, koji je u svojim Analima Franačkog kraljevstva (lat. Annales Regni Francorum) zabeležio, pod 822. godinom,[18] da su Srbi narod koji drži veliki deo Dalmacije (lat. ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur).[19]
Farlatijeva terminološka podela srpskih zemalja na Dalmatinsku Srbiju u primorskim oblastima i Sredozemnu Srbiju (lat. Serblia Mediterranea) u unutrašnjosti, slikovito je posvedočena i na primeru njegovog opisa pojedinih srpskih država koje su obuhvatale područja iz obe katedgorije. Prilikom opisivanja teritorijalnog popožaja nekadašnjeg Vojvodstva Svetog Save (Hercegovina, u punom teritorijalnom opsegu), Farlati je naglasio da je toj državi pripadalo i drevno Zahumlje, koje je svrstao u Dalmatinsku Srbiju. Pošto mu je bilo poznato da je veći deo Vojvodstva Svetog Save pripadao srpskom zaleđu, Farlati je tu državu po pretežnom pripadanju svrstao u unutrašnju (sredozemnu, odnosno mediteransku) Srbiju.[20][5]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Illyrici sacri tomus tertius: Ecclesia spalatensis olim aalonitana (1765), str. 143.
- ^ Illyrici sacri tomus quartus: Ecclesiae suffraganeae metropolis spalatensis (1769), str. 190.
- ^ Illyrici sacri tomus sextus: Ecclesia ragusina cum suffraganeis, et ecclesia rhiziniensis et satharensis (1800), str. 25.
- ^ Illyrici sacri tomus septimus: Ecclesia diocletiana, antibarensis, dyrrhachienis, et sirmiensis, cum earum suffraganeis (1817), str. 5.
- ^ a b Novaković 1981, str. 185-186.
- ^ Novaković 1893, str. 213.
- ^ Stanojević 1937, str. 68.
- ^ Kostić 1990, str. 132.
- ^ Ferjančić 1959, str. 1-98.
- ^ Moravcsik 1967.
- ^ Ostrogorski & Barišić 1966.
- ^ Ostrogorski & Barišić 1971.
- ^ Šišić 1928.
- ^ Mošin 1950.
- ^ Mijušković 1988.
- ^ Kunčer 2009.
- ^ Živković 2009.
- ^ Scholz 1970, str. 111.
- ^ Pertz 1845, str. 83.
- ^ Illyrici sacri tomus tertius: Ecclesia spalatensis olim aalonitana (1765), str. 394.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Živković, Tibor (2009). Gesta Regum Sclavorum. 2. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog.
- Kostić, Lazo M. (1990). Sporne teritorije Srba i Hrvata. Beograd: Dosije.
- Kunčer, Dragana (2009). Gesta Regum Sclavorum. 1. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog.
- Mijušković, Slavko, ur. (1988) [1967]. Ljetopis popa Dukljanina (2. izd.). Beograd: Prosveta & Srpska književna zadruga.
- Moravcsik, Gyula, ur. (1967) [1949]. Constantine Porphyrogenitus: De Administrando Imperio (2. izd.). Washington: Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies.
- Mošin, Vladimir, ur. (1950). Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb: Matica hrvatska.
- Novaković, Relja (1981). Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka (istorijsko-geografsko razmatranje): Problemi i znanja. Beograd: Istorijski institut.
- Novaković, Stojan (1893). Prvi osnovi slovenske književnosti među balkanskim Slovenima: Legenda o Vladimiru i Kosari. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
- Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1966). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 3. Beograd: Vizantološki institut.
- Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1971). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 4. Beograd: Vizantološki institut.
- Pertz, Georg Heinrich, ur. (1845). Einhardi Annales. Hanover.
- Stanojević, Stanoje (1937). Istorija srpskog naroda u srednjem veku. 1. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
- Scholz, Bernhard Walter, ur. (1970). Carolingian Chronicles: Royal Frankish Annals and Nithard's Histories. University of Michigan Press.
- Ferjančić, Božidar (1959). „Konstantin VII Porfirogenit”. Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 2. Beograd: Vizantološki institut. str. 1—98.
- Šišić, Ferdo, ur. (1928). Letopis Popa Dukljanina. Beograd-Zagreb: Srpska kraljevska akademija.