Državni savet (Srbija)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Državni savet Kraljevine Srbije je bio upravni sud i upravni organ u Kraljevini Srbiji.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Državni savet je bio državni organ čija se moć i nadležnost čas sužavala čas proširivala. Istorija Državnog saveta počinje u doba Karađorđeva ustanka. Vršio je vrhovnu zakonodavnu, upravnu i sudsku vlast. Kasnije je morao deliti tu vlast s knjazom, a od vremena organizacije sudske vlasti ostala mu je samo zakonodavna i upravna vlast. Pod Milošem je ukinut, ali oživeo je opet hatišerifom od 1830. Svoj oblik dobio je tek Sretenjskim ustavom (1835) kao najviša vlast u Srbiji do knjaza koja zajedno sa njim učestvuje i u upravi i u zakonodavstvu. U borbi sa knjaževskom vlašću moć i nadležnost Državnog saveta se čas sužavala čas proširivala. Milošev poraz u sukobu sa opozicijom je došao onda kada je Porta izdala Turski ustav, kojim je sva vlast u Kneževini Srbiji preneta na Državni savet, koji su činili uglavnom Miloševi protivnici.[1] Za vreme ustavobranitelja Državni savet je zasenio moć kneza Aleksandra Karađorđevića i skupštine koja se samo jednom sastala.[1] Državni savet je u zakonu od 3. maja 1858. dostigao kulminaciju svoje vlasti.

Državni savet je izgubio značaj prvog i najvažnijeg činioca u državi drugim dolaskom na prestom kneza Mihaila. Za razliku od kneza Aleksandra, knez Mihailo nije dozvolio da uticaj Državnog saveta prevlada.[2] Zakonom o ustrojstvu Državnog saveta od 17. avgusta 1861. njegova ovlašćenja su smanjena, ali je ostao i dalje važan faktor u zakonodavstvu i upravi. Proklamovanjem Namesničkog ustava (1869) njegova pravna priroda je iz osnova izmijenjena. Zakonodavna vlast prelazi na Narodnu skupštinu, a za Državni savet se otvara novo polje rada sa vrlo širokim administrativnim i administrativno-sudskim atribucijama. U zakonodavstvu ostaje mu samo funkcija savetodavnog organa. Kao admistrativni organ sarađuje u rešavanju važnih pitanja, naročito finansijske prirode, a kao upravni sud rešava sukobe o nadležnosti administrativnih vlasti i »administrativne sporove« odnosno sporove između građana i ministara o zakonitosti njihovih akata. Time je Državni savet dobio svoje definitivno obeležje. Kasnije promene nisu tangirali bitnost i Radikalski ustav (1888) propisuje za svaki zakonski predlog prethodno obavezno traženje mišljenja Državnog saveta, a odluke o administrativnim sporovima postaju, za razliku od Ustava od 1869, obavezne za ministre. Aprilskim ustavom (1901) i Zakonom o uređenju Državnog saveta od 21. decembra 1901. i Zakonom o poslovnom redu u Državnom savetu od 31. januara 1902. proširuju se administrativno-sudske funkcije Državnog saveta time što se dopušta zasnivanje administrativnog spora i protiv ukaza i to od strane Glavne kontrole u cilju zaštite državnih materijalnih interesa. Ovo stanje traje sve do Vidovdanskog ustava (1921).

Vidovdanskim ustavom zadržava se Državni savet u svima svojim dotadašnjim atribucijama, s jedinim izuzetkom što mu se oduzima savetodavna funkcija u pitanjima zakonodavstva. Članom 131. prelaznih naređenja Ustava propisano je da se do donošenja zakona o D. S. o poslovnom redu u D. S. privremeno proširuje važnost dotičnih zakona Srbije na celu državu sa izmenama i dopunama koje budu izvršene na način predviđen u članu 133 (skraćeni postupak izjednačenje zakonodavstva). Mesto izmena i dopuna ovim zakonima donet je nov zakon o D. S. i upravnim sudovima od 17. maja 1922. Na osnovu datog ovlašćenja iz člana 47. novog zakona donesena je kraljeva uredba o poslovnom redu u D. S. i upravnim sudovima.

Sastav[uredi | uredi izvor]

Državni savet je bio sastavljen od 16 članova od kojih je osam imenovao kralj, a osam birala Narodna skupština. Kralj je predlagao Narodnoj skupštini listu od 16 kandidata između kojih je ona birala osmoricu, a koje je kralj postavljao za savetnike. Narodna skupština sa svoje strane je predlagala kralju listu od 16 kandidata između kojih je kralj postavljao osmoricu za savetnike. Na isti način su se popunjavala upražnjena mesta u Državnom savetu. Predsednika i potpredsednika Državnog saveta je postavljao kralj iz sredine Državnog saveta na tri godine.[3][4]

Državni savetnici su mogli biti oni srpski građani koji su navršili 35 godina, koji su svršili u Srbiji ili na strani fakultet ili višu stručnu školu koja je bila u redu fakulteta i koji su proveli 10 godina u državnoj službi.

Državni savetnici su se postavljali na ceo život. Oni su ulazili u red ostalih državnih činovnika. Savetnici nisu mogli biti preko svoje volje uklonjeni sa svojih mesta ni prevedeni u druga zvanja državne službe. Oni se nisu mogli ni u penziju staviti preko svoje volje, sem ako su navršili 40 godina državne službe ili 65 godina života, ili ako su bili tako oboleli da nisu mogli više vršiti svoju dužnost. Ako bi državni savetnik postao ministar, njegovo mesto u Državnom savetu se nije popunjavalo. Kada bi prestao biti ministar, on se vraćao u Državni savet na svoje mesto.[5]

Delokrug[uredi | uredi izvor]

Državni savet je imao ove dužnosti:[6]

  • da na poziv vlade izrađuje zakonske predloge i nacrte administrativnih naredbi od opšteg značaja i da daje vladi svoje mišljenje o predmetima koje bi mu ona podnela;
  • da proučava zakonske predloge, koje je vlada podnosila Narodnoj skupštini ili koji su potekli iz skupštinske inicijative, i da daje svoje mišljenje o njima. Ovo mišljenje nije bilo obavezno ni za Narodnu skupštinu ni za vladu, ali se ipak moralo uvek u celini saopštiti Narodnoj skupštini pre nego što bi ona uzela dotični zakonski predlog u pretres;
  • da sastavlja kandidacionu listu za upražnjena mesta u Glavnoj kontroli, u Kasacionom sudu i u Apelacionom sudu;
  • da donosi završna rešenja o žalbama koje su se ticale izbora za okružne skupštine i odbore i opštinskih izbora;
  • da kao disciplinarni sud sudi državnim činovnicima;
  • da razmatra i rešava žalbe protiv ministarskih rešenja u spornim administrativnim pitanjima. Ova rešenja su bila obavezna za ministre;
  • da rešava sukobe između administrativnih vlasti;
  • da odobrava delimične izdatke iz opšteg kredita, određenog budžetom za vanredne potrebe, kao i delimično upotrebljavanje kredita određenog na građevine, ukoliko bi izdatak u pojedinim slučajima bio veći od sume kojom je ministar mogao samo po zakonu raspolagati;
  • da odobrava izuzetno stupanje u srpsko građanstvo;
  • da odobrava poravnanja između države i pojedinih lica koja bi se pokazala kao korisna po državne interese;
  • da rešava da li je po zakonu imalo mesta zauzimanju nepokretnih dobara za opštenarodnu potrebu;
  • da razmatra i rešava po žalbama protiv ukaza kojima su se vređala zakonska privatna prava. Glavna kontrola je imala prava da se žali u ime države ako je ukazom bio povređen kakav državni materijalni interes u korist pojedinaca;
  • da razmatra i rešava po žalbama protiv ministarskih rešenja donesenih po predmetima za koje ministar nije bio po zakonu nadležan ili koji su prelazili krug njegove zakonom određene vlasti. Ova rešenja su bila obavezna za ministra;
  • da vrši poslove koji bi mu bili određeni raznim zemaljskim zakonima.

Predsednici[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Stokes 1990, str. 7.
  2. ^ Stokes 1990, str. 9.
  3. ^ Članovi 140. i 143. Ustava Kraljevine Srbije (1903)
  4. ^ Po Aprilskom ustavu (1901) Državni savet je bio sastavljen od 15 članova koje je kralj imenovao između naimenovanih članova Senata.
  5. ^ Članovi 141. i 142. Ustava Kraljevine Srbije (1903)
  6. ^ Član 144. Ustava Kraljevine Srbije (1903)

Literatura[uredi | uredi izvor]