Zvezdana mapa
Zvezdana mapa je mapa noćnog neba. Astronomi su koristili ovu mapu da bi mogli da identifikuju i pronađu astronomska tela kao sto su zvezde, konstelacije (sazvežđa) i galaksije.[1] Korišćene su za ljudsku navigaciju još od prve pronađene zvezdane mape (koja je stara oko 32.500 godina).[2] Alati koji su potrebni za korišćenje zvezdane mape jesu astrolab (inklinometar) i planisfera (analogni računar ili instrument koji pomaže u prepoznavanju zvezda i sazvežđa).
Istorija[uredi | uredi izvor]
Praistorija[uredi | uredi izvor]
Moguće je da je najstarija zvezdana mapa bila urezana u slonovači, kosti mamutove kljove koja je bila otkrivena u Nemačkoj 1929. godine. Ovaj artefakt je star 32.500 godina i ima rezbarenje koji podseća na sazvežđe Orion.[3] Crtež na zidu Lasko pećine u Francuskoj ima grafički prikaz Plejade otvorenog klastera zvezda.[4] Crtež je bio nacrtan od pre 33.000 do 10.000 godina. Istraživač Majkl O. Rapenglik je takođe predložio da se u istim pećinama prikazuje bizon, čovek sa glavom ptice i glave ptica na vrhu komada drveta, zajedno oni mogu da prikazuju letnji trougao. Još jedna zvezdana mapa, napravljena pre više od 21.000 godina, pronađena je u pećini La Tet du Lion. Goveda (bizoni) na ovom prikazu mogu predstavljati konstelaciju Taurus.
Antika[uredi | uredi izvor]
Najstarija precizno datirana zvezdana mapa pojavila se u drevnoj egipatskoj astronomiji u 1534. godini pre naše ere.[5] Najraniji poznati zvezdani katolozi su sastavili drevni Vavilonski astronomi iz Mesopotamije krajem 2. milenijuma p. n. e.[6]
Najstariji astronomski zapisi iz Kine datirani su još od pre Perioda zaraćenih država (476-221 p. n. e), ali najraniji sačuvani kineski katalozi zvezda astronoma Ši Šena i Gan Dea se nalaze u delu Šiđi iz 2. veka pre nove ere istoričara Zapadnog Hana Sime Ćena.[7] Najstariji kineski grafički prikaz neba je kutija za lak koja datira iz 430. p. n. e, iako ovaj prikaz poimenično prikazuje položaje kineskih sazvežđa i ne prikazuje pojedinačne zvezde.[8]
Atlas Ferneze je kopija statue iz helenističke ere, koja prikazuje titana Atlasa kako drži nebesku sferu na ramenu. To je najstariji prikaz antičkih grčkih sazvežđa, takođe uključuje mrežu kružnica koje ukazuju na pozicije koordinata. Zbog precesije, pozicija sazvežđa polako se kroz vreme menjaju. Upoređivanjem pozicije 41 sazvežđa prema mreže krugova, može se tačno odrediti epoha od kad su originalne zapažanja. Na osnovu ovih informacija, sazvežđa su datirani između 125. i 55. p. n. e. Ova evidencija ukazuje da je korišćen katalog zvezda grčkog astronoma Hiparha iz 2. veka pre nove ere.[9] Primer rimske reprezentacije noćnog neba jeste egipatski Dendera Zodijak, koji potiče iz 50. p. n. e.[10]
Srednji vek[uredi | uredi izvor]
Najstariji sačuvani rukopis zvezdane mape je otkrivena u pećinama Mogao uz Put svile - (Dunhuang Zvezdana mapa). Ovo je svitak 210 cm dužine i 24,4 cm širine, pokazuju nebo u deklinaciji između 40° na jugu do 40° na severu u dvanaest panela, plus trinaesti panel pokazuje severno cirkumpolarno nebo. Ukupno 1345 zvezda je ucrtano, i grupisane su u 257 sazvežđa. Datum ove mape je neizvestan, ali se procenjuje da je nastala oko 705-710 n.e.
Tokom dinastije Song, kineski astronom Su Song napisao je knjigu koja se zove Novi dizajn sferičnog astrolaba, koja sadrži pet mapa sa po 1464 zvezde. Astronom Huan Šan pripremio je planisferu zajedno sa objašnjenjem teksta. To je urezano u kamenu u 1247. godine, i ova mapa još uvek postoji u hramu Ven Miao u Sudžou.
U muslimanskoj astronomiji, prva zvezdana mapa koja je bila precizno nacrtana je bila ilustracija persijskog astronoma Abd al-Rahman el-Sufija u njegovoj knjizi 964. godine pod naslovom “Knjiga osnovnih zvezda”. El Sufijem rad sadrži ilustracije sazvežđa i u zvezde su prikazane kao svetle tačke. Originalna knjiga nije preživela, ali kopija knjige iz 1009. se čuva na Oksfordskom univerzitetu.
Najstarija evropska zvezdana mapa je rukopis od pergamenta pod nazivom “de composicion sphere solid”. On je najverovatnije nastao u Beču, Austrija 1440. godine, i sastoji se od dva dela, jednog koji prikazuje sazvežđa na severnoj nebeskoj hemisferi i jednog koji prikazuje ekliptike. Ovo može da posluži kao prototip za najstarije evropske štampane zvezdane mape. Jedan set portreta proizvodene u Nurmbergu, Nemačka 1515. godine. Njihov je napravio Albreht Direr.
Rani moderni period[uredi | uredi izvor]
Za vreme period Velikih geografskih otkrića, ekspedicije na južnoj hemisferi otkrile su brojna nova sazvežđa. To najverovatnije potiče iz evidencije dvojice holandskih mornara Pitera Dirksuna Kejsera i Frederika de Houtmana, koji su zajedno putovali do Holandske Istočne Indije. Na osnovu njihovih zapisa holandski kartograf Jost de Hondt, dodao je 12 novih sazvežđa. Johan Bajer je 1603. napravio zvezdani atals nazvan Uranometrija,[11][12] koji je prvi sadržao sazvežđa obe hemisfere. Uveo je i tzv. Bajerove oznake, sistem za označavanje sazvežđa i najsanijih zvezda, slovima grčkog alfabeta.[13] The latter was the first atlas to chart both celestial hemispheres and it introduced the Bayer designations for identifying the brightest stars using the Greek alphabet. The Uranometria contained 48 maps of Ptolemaic constellations, a plate of the southern constellations and two plates showing the entire northern and southern hemispheres in stereographic polar projection.[14]
Poljak Johan Hevelije završio je svoj zvezdani atlas 1609. godine(Firmamentum Sobiescianum). Ona sadrži 56 velikih dvostranih zvezdanih mapa i poboljšao preciznost pozicija južnih zvezda. Uveo je i još 11 sazvežđa (Štit, Gušter, Lovački psi, i dr).
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Kunwar Krishan Rampal, Mapping and Compilation, Concept · 1993, page 96
- ^ The Handbook Of The SAS And Elite Forces. How The Professionals Fight And Win. Edited by Jon E. Lewis. p.373-Tactics And Techniques, Personal Skills And Techniques. Robinson Publishing Ltd 1997. ISBN 1-85487-675-9
- ^ Whitehouse, David (21. 1. 2003). „'Oldest star chart' found”. BBC. Pristupljeno 29. 9. 2009.
- ^ Lucentini, Jack. „Dr. Michael A. Rappenglueck sees maps of the night sky, and images of shamanistic ritual teeming with cosmological meaning”. space. Arhivirano iz originala 15. 08. 2000. g. Pristupljeno 29. 9. 2009.
- ^ von Spaeth, Ove (2000). „Dating the Oldest Egyptian Star Map”. Centaurus. 42 (3): 159—179. Bibcode:2000Cent...42..159V. doi:10.1034/j.1600-0498.2000.420301.x. Pristupljeno 2007-10-21.
- ^ North, John (1995). The Norton History of Astronomy and Cosmology. New York and London: W.W. Norton & Company. str. 30–31. ISBN 0-393-03656-1.
- ^ Sun, X.; Kistemaker, J. (1997). The Chinese Sky During the Han: Constellating Stars and Society. Koninklijke Brill. str. 21—22. ISBN 90-04-10737-1.
- ^ Sun, X.; Kistemaker, J. (1997). The Chinese Sky During the Han: Constellating Stars and Society. Koninklijke Brill. str. 18—19. ISBN 90-04-10737-1.
- ^ Schaefer, Bradley E. (maj 2005). „The epoch of the constellations on the Farnese Atlas and their origin in Hipparchus's lost catalogue”. Journal for the History of Astronomy. 36/2 (123): 167—196. Bibcode:2005JHA....36..167S. S2CID 15431718. doi:10.1177/002182860503600202.
- ^ Evans, James (avgust 1999). „The Material Culture of Greek Astronomy”. Journal for the History of Astronomy. 30 (3): 237—307, 289—290. Bibcode:1999JHA....30..237E. S2CID 120800329. doi:10.1177/002182869903000305.
- ^ Uranometria 2000.0, vol 1, page XVII, Tirion, Lovi and Rappaport, 1987, ISBN 0-943396-15-8
- ^ The New Encyclopædia Britannica, 1988, Volume 10, pg. 232
- ^ Hearnshaw, J. B. (1996). The measurement of starlight: two centuries of astronomical photometry. Cambridge University Press. str. 9-10. ISBN 978-0-521-40393-1.
- ^ Swerdlow, N. M. (avgust 1986). „A Star Catalogue Used by Johannes Bayer”. Journal of the History of Astronomy. 17 (50): 189—197. Bibcode:1986JHA....17..189S.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Hearnshaw, J. B. (1996). The measurement of starlight: two centuries of astronomical photometry. Cambridge University Press. str. 9-10. ISBN 978-0-521-40393-1.
- Warner, D. J. (1979). The Sky Explored: Celestial Cartography 1500–1800. Amsterdam and New York: Theatrum Orbis Terrarum Ltd. and Alan R. Liss, Inc.
- Lovi, G.; W. Tirion; B. Rappaport (1987). „Uranography Yesterday and Today”. Uranometria 2000.0. 1: The Northern Hemisphere to – 6 degree. Willmann-Bell, Richmond.
- Lovi, G.; Tirion, W. (1989). Men, Monsters and the Modern Universe. Richmond: Willmann-Bell.
- Endl, Michael; Cochran, William D. (2007-01-01), McFadden, Lucy-Ann; Weissman, Paul R.; Johnson, Torrence V., ur., „CHAPTER 47 - Extrasolar Planets”, Encyclopedia of the Solar System (Second Edition) (na jeziku: engleski), San Diego: Academic Press, str. 887—902, ISBN 978-0-12-088589-3, doi:10.1016/b978-012088589-3/50051-7, Pristupljeno 2023-06-08
- Vallenari, Antonella (2018). „The Future of Astrometry in Space”. Frontiers in Astronomy and Space Sciences. 5. ISSN 2296-987X. doi:10.3389/fspas.2018.00011/full.
- „Astronomer traces Zodiac's time and place of birth”. The Inquirer. 4. 6. 2007. Pristupljeno 2009-11-13.
- Owen Gingerich: The Book Nobody Read. Walker, 2004, Ch. 4 (ISBN 0-8027-1415-3)
- Jardine, Lisa (15. 3. 2013). „A Point of View: Crowd-sourcing comets”. Magazine. BBC News. Pristupljeno 20. 5. 2013.
- „NASA Releases New WISE Mission Catalog of Entire Infrared Sky”. Nasa JPL. 14. 3. 2012. Arhivirano iz originala 04. 06. 2012. g. Pristupljeno 15. 3. 2012.
- „Largest-ever 3D map of the universe released by scientists”. Sky News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 18. 8. 2020.
- „No need to Mind the Gap: Astrophysicists fill in 11 billion years of our universe's expansion history”. SDSS. Pristupljeno 18. 8. 2020.
- „Astronomers produce largest 3-D catalog of galaxies”. phys.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 9. 11. 2020.
- Williams, Matt (14. 10. 2020). „The Most Comprehensive 3D Map of Galaxies Has Been Released”. Universe Today. Pristupljeno 9. 11. 2020.
- Szapudi, Istvan; Beck, Robert (2020). „PS1-STRM”. MAST (na jeziku: engleski). STScI/MAST. doi:10.17909/t9-rnk7-gr88. Pristupljeno 9. 11. 2020. Data available under CC BY 4.0.
- University, Leiden. „Astronomers publish map showing 25,000 supermassive black holes”. phys.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-02-27.
- Crumey, A. (oktobar 2006). „Human Contrast Threshold and Astronomical Visibility.”. Monthly Notices of the Royal Astronomical Society. 442 (3): 2600—2619. Bibcode:2014MNRAS.442.2600C. arXiv:1405.4209 . doi:10.1093/mnras/stu992. Pristupljeno 7. 4. 2023.
- Miles, R. (oktobar 2006). „A light history of photometry: from Hipparchus to the Hubble Space Telescope”. Journal of the British Astronomical Association. 117: 172. Bibcode:2007JBAA..117..172M. Pristupljeno 8. 2. 2021.
- Keill, J. (1739). An introduction to the true astronomy (3rd izd.). London. str. 47–48.
- Graney, C. M.; Grayson, T. P. (2011). „On the Telescopic Disks of Stars: A Review and Analysis of Stellar Observations from the Early 17th through the Middle 19th Centuries”. Annals of Science. 68 (3): 351—373. S2CID 118007707. arXiv:1003.4918 . doi:10.1080/00033790.2010.507472.
- Graney, C. M. (2009). „17th Century Photometric Data in the Form of Telescopic Measurements of the Apparent Diameters of Stars by Johannes Hevelius”. Baltic Astronomy. 18 (3–4): 253—263. Bibcode:2009BaltA..18..253G. arXiv:1001.1168 .
- Ewing, A.; Gemmere, J. (1812). Practical Astronomy. Burlington, NJ: Allison. str. 41.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- An online guide to using a star chart
- The world's earliest manuscript Star Chart Архивирано на сајту Wayback Machine (10. јун 2020) from Dunhuang on the Silk Road
- Sky Chart – Free Northern Sky Chart Cutout.
- Planispherium – Free Northern Sky Chart Cutout in Latin
- SFA Star Charts – Free star charts
- Geody Star Charts – Free (CC-by-sa) printer friendly star charts for several latitudes and times of the year
- An online star chart
- Astronomical Tables