Irinej (patrijarh jerusalimski)
| Irinej | |
|---|---|
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 17. april 1939. |
| Mesto rođenja | Hora, Kraljevina Grčka |
| Datum smrti | 10. januar 2023. (83 god.) |
| Mesto smrti | Atina, Grčka |
| Patrijarh Svetog grada Jerusalima i sve Palestine, Sirije, Arabije, obale Jordana, Kane Galilejske i svetoga Siona | |
Irinej (rođ. Emanuil Skopelitis, 17. april 1939 — Atina, 10. januar 2023) bio je 14. patrijarh jerusalimske patrijaršije u periodu od 2001–2005. Zbačen je i svrgnut sa mesta patrijarha u maju 2005. godine. Vraćen je u episkopski čin i zvanje bivši Patrijarh jerusalimski 25. jula 2019. godine.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
U decembru 1953. došao je u Jerusalim. 1958. godine je primio monaški postrig i uzeo ime Irinej u čast sveštenomučenika Irineja, episkopa lionskog. Godine 1959. rukopoložen je u čin jerođakona.
Godine 1963. završio je Jerusalimsku patrijaršijsku školu.
Godine 1965. rukopoložen je u jeromonaha, a 1966. godine u čin arhimandrita.
Godine 1966. odlazi u Atinu, gde je upisao bogoslovski fakultet Atinskog univerziteta, gde je uspešno diplomirao 1970. godine.
Po povratku u Jerusalim vršio je poslušanja glavnog urednika časopisa Novi Sion i predsednika Vrhovnog crkvenog suda. Imenovan za zvaničnog predstavnika Jerusalimske Patrijaršije na crkvenim i bogoslovskim skupovima, svepravoslavnim sastancima i pratio patrijarhe Benedikta i Diodora u njihovim zvaničnim posetama, posetio je Moskovsku Patrijaršiju 1974. godine.
Od 1979. godine do izbora za patrijarha bio je Patrijarški egzarh u Atini i odgovoran za godišnju deljenje Blagodatnog ognja u Grčkoj na Veliku subotu.
Dana 27. februara 1981. godine izabran je, a 29. marta iste godine hirotonisan je za arhiepiskopa jerapoljskog.
Godine 1983. postavljen je za člana Svetog Sinoda Jerusalimske pravoslavne Crkve.
Među poduhvatima patrijaršijskog egzarha u Atini bilo je održavanje hodočašća iz Grčke u Svetu zemlju i stvaranje časopisa Glas Jerusalima.
Godine 1994. hirotonisan je u čin mitropolita .
Dana 13. septembra 2001. godine na Saboru Jerusalimske pravoslavne crkve izabran je za predstojatelja Jerusalimske patrijaršije. Dana 15. septembra izvršeno je njegovo ustoličenje u hramu Vaskrsenja Hristovog u Jerusalimu .
Prilikom ulaska na patrijaršijski tron, izjavio je da se nada vraćanju slave Sionske Crkve, verskoj toleranciji, međusobnom razumevanju i poštovanju među predstavnicima različitih verskih i nacionalnih zajednica koje žive u Svetoj zemlji, uspostavljanju stabilnosti i mira u region.
Sveti sinod Jerusalimske patrijaršije odlučio je 6. maja 2005. da razreši patrijarha Irineja, optužujući ga da je imovinu crkve u Starom gradu izdavao jevrejskim kompanijama na duže vreme. Za ovu odluku glasalo je 13 od 17 članova Sinoda. Svepravoslavni sabor u Istanbulu je 24. maja potvrdio smenu patrijarha, ali Irinej nije priznao ovu odluku[2]. U junu 2005. Sinod Jerusalimske Patrijaršije lišio je Irineja čina. Sam Irinej je odbio da prisustvuje sastanku Arhijerejskog dvora.
Naslednik Irineja kao patrijarha Jerusalimske pravoslavne crkve bio je Teofil III.
U pravoslavnim krugovima, svrgavanje patrijarha Irineja sa ranga osporavalo se i čak karakterisalo kao nelegitimno. Pristalice bivšeg patrijarha verovale su da je do svrgavanja došlo zbog njegovog antiekumenističkog stava nasuprot pristalicama Teofila III, a sam Irinej je proglašen za patrijarha-ispovednika. U Rusiji su podršku bivšem patrijarhu iskazali njegovi poštovaoci, koji redovno prate život i podvižništvo patrijarha Irineja. Kolumnista RIA Novosti Nikolaj Troicki tvrdi da je bivši patrijarh, kada je svrgnut sa čina, osuđen na zatvorsku kaznu u sopstvenoj ćeliji, u kojoj se nalazi od 2005. godine[3]. Jerusalimska patrijaršija tvrdi da je „svrgnuti patrijarh jerusalimski monah Irinej u ’samoizolaciji’, a izraelska policija je preuzela odgovornost za mogućnost njegove posete“[4].
U januaru 2015. godine novinska agencija „Romfeja“ je izvestila da Sinod Grčke pravoslavne crkve namerava da stvori specijalnu komisiju kako bi se postiglo oslobađanje bivšeg jerusalimskog patrijarha Irineja, čiji se boravak u izolaciji u Atini ne smatra dobrovoljnim[5].
Irinej je 3. novembra 2015. godine podvrgnut hirurškoj operaciji uklanjanja kile[6]. Da bi izvršio operaciju, Irinej je prvi put napustio Jerusalimsku Patrijaršiju posle sedam godina boravka u potpunoj izolaciji.
Patrijarh jerusalimski Teofil III, 5. novembra 2015. godine, u pratnji patrijaršijskog epitropa, mitropolita Kapitolijadskog Isihija i glavnog sekretara Sinoda Jerusalimske Pravoslavne Crkve, Arhiepiskopa Konstantina Aristarha, posetio je 5. novembra 2015. godine. Irineja posle operacije.
Irinej se pojavio 22. marta 2016. godine u hramu Vaskrsenja Hristovog u Jerusalimu. Posle odslužene Liturgije Pređeosvećenih darova, otišao je kod Patrijarha Teofila, pozdravio ga, čestitao mu imendan i poželeo mu dugovečnost. Svi koji su ovome prisustvovali u Velikoj sali Jerusalimske Patrijaršije pozdravili su aplauzom susret dvojice patrijarha.
Patrijarh Irinej umro je 10. januara 2023. godine u Atini, nakon duge bolesti. Sahranjen je 11. januara 2023. na Samosu.[7]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Team, ΤοΒΗΜΑ (2023-01-10). „Ειρηναίος: Πέθανε ο πρώην πατριάρχης Ιεροσολύμων”. Ειδήσεις - νέα - Το Βήμα Online (na jeziku: grčki). Pristupljeno 2023-01-10.
- ^ „Orthodox leader demoted to monk” (na jeziku: engleski). 2005-06-16. Pristupljeno 2023-01-10.
- ^ „Ousted Greek Orthodox Patriarch of Jerusalem Finally Gets to Go Home”. Haaretz (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-01-10.
- ^ „Is One of Jerusalem’s Longest-running Religious Spats Over?”. OrthoChristian.Com. Pristupljeno 2023-01-10.
- ^ „Ousted Greek Orthodox Patriarch of Jerusalem Finally Gets to Go Home”. Haaretz (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-01-10.
- ^ „Ο Πατριάρχης π. Ιεροσολύμων Ειρηναίος δίνει την μεγαλύτερη και δυσκολότερη μάχη του- Η απρέπεια του Θεόφιλου: Δεν τον θέλει ούτε νεκρό πίσω…!”. Εξάψαλμος (na jeziku: grčki). 2023-01-04. Arhivirano iz originala 10. 01. 2023. g. Pristupljeno 2023-01-10.
- ^ „Na Samosu sahranjen bivši Patrijarh jerusalimski Irinej”. SPC. 14. 1. 2023. Pristupljeno 15. 1. 2023.
| Međunarodne | |
|---|---|
| Državne | |
