Maksvel montes

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Maksvel montes


Raradrski snimak Maksvelove planine

Osnovni podaci
Planeta Venera
Vrsta objekta planinski venac
Prečnik 797 km
Dužina 853 km
Širina 700 km
Visina ~11.000 m
Eponim Džejms Klerk Maksvel
Maksvel montes na karti Venere
Maksvel montes

Maksvel montes ili Maksvelove planine pradstavljaju jedan od najvećih planinskih lanaca na površini planete Venere. Nalazi se na koordinatama 65,2° severno i 3,3° istočno (planetocentrični koordinatni sistem +E 0-360).

Nalazi se na severnom kontinentu Ištar tera i sa apsolutnom visinom od približno 11.000 metara najviša je planina na Veneri.[1][2] U odnosu na susednu visoravan Lakšmi planum izdiže se oko 6.400 metara. Ovaj masivni planinski lanac proteže se dužinom od oko 853 km, i ima maksimalnu širinu od 700 km. Zapadni obronci lana su znatno strmiji u odnosu na istočne koji se postepeno spuštaju ka nižim područjima.[3] Zahvaljujući svojoj visini ovo je područje sa najnižim temperaturama na površini Venere (u proseku oko 380 °C) i sa najmanjim vrednostima atmosferskog pritiska (oko 45 bara).[4][5]

Planinski lanac je ime dobio prema škotskom fizičaru i matematičaru Džejmsu Klerku Maksvelu (1831—1879) koji je radeći na radio talasima omočio stvaranje modernih radara, a ime planine je 1979. usvojila Međunarodna astronomska unija.[6][7]

Ovo je jedini objekat na površini Venere pored oblasti Alfa i Beta koji ne nosi imena bazirana na ženskim božanstvima ili poznatim ženama.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Pioneer Venus 1, Orbiter and Multiprobe spacecraft”. NASA. Arhivirano iz originala 28. 10. 2009. g. Pristupljeno 11. 06. 2009. 
  2. ^ Jones, Tom; Stofan, Ellen (2008). Planetology : Unlocking the secrets of the solar system. Washington, D.C.: National Geographic Society. str. 74. ISBN 978-1-4262-0121-9. 
  3. ^ „PIA00149: Venus - Maxwell Montes and Cleopatra Crater”. NASA Planetary Photojournal. Pristupljeno 11. 06. 2009. 
  4. ^ Basilevsky A. T.; Head J. W. (2003). „The surface of Venus”. Reports on Progress in Physics. 66 (10): 1699—1734. Bibcode:2003RPPh...66.1699B. doi:10.1088/0034-4885/66/10/R04. 
  5. ^ McGill G. E.; Stofan E. R.; Smrekar S. E. (2010). „Venus tectonics”. Ur.: T. R. Watters; R. A. Schultz. Planetary Tectonics. Cambridge University Press. str. 81—120. ISBN 978-0-521-76573-2. 
  6. ^ Butrica, Andrew J., SP-4218 To See the Unseen, Chapter 6: Pioneering on Venus and Mars, NASA, 1996
  7. ^ „EXTREME Space Venus”. NASA. Arhivirano iz originala 05. 06. 2009. g. Pristupljeno 11. 06. 2009. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]