Politički sistem Srbije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Politički sistem Srbije definisan je Ustavom Srbije. Republika Srbija je, prema Ustavu, država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima. Politika Republike Srbije funkcioniše u okviru parlamentarne demokratije, tačnije kao parlamentarna republika. Uređenje vlasti počiva na podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Odnos tri grane vlasti zasniva se na ravnoteži i međusobnoj kontroli. Sudska vlast je nezavisna.

Zakonodavna vlast[uredi | uredi izvor]

Dom Narodne skupštine Republike Srbije

Zakonodavnu vlast u Republici Srbiji čini Narodna skupština Republike Srbije. Narodna skupština je najviše predstavničko telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti u Republici Srbiji. Prema Ustavu Srbije, Narodna skupština:

  1. donosi i menja Ustav,
  2. odlučuje o promeni granice Republike Srbije,
  3. raspisuje republički referendum,
  4. potvrđuje međunarodne ugovore kad je zakonom predviđena obaveza njihovog potvrđivanja,
  5. odlučuje o ratu i miru i proglašava ratno i vanredno stanje,
  6. nadzire rad službi bezbednosti,
  7. donosi zakone i druge opšte akte iz nadležnosti Republike Srbije,
  8. daje prethodnu saglasnost na statut autonomne pokrajine,
  9. usvaja strategiju odbrane,
  10. usvaja plan razvoja i prostorni plan,
  11. usvaja budžet i završni račun Republike Srbije, na predlog Vlade,
  12. daje amnestiju za krivična dela.

U okviru svojih izbornih prava, Narodna skupština:

  1. bira Vladu, nadzire njen rad i odlučuje o prestanku mandata Vlade i ministara,
  2. bira i razrešava sudije Ustavnog suda,
  3. bira predsednika Vrhovnog kasacionog suda, predsednike sudova, Republičkog javnog tužioca, javne tužioce, sudije i zamenike javnih tužilaca, u skladu sa Ustavom,
  4. bira i razrešava guvernera Narodne banke Srbije i nadzire njegov rad,
  5. bira i razrešava Zaštitnika građana, i nadzire njegov rad,
  6. bira i razrešava i druge funkcionere određene zakonom.

Narodna skupština vrši i druge poslove određene Ustavom i zakonom.

Narodnu skupštinu čini 250 narodnih poslanika, koji se biraju na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, u skladu sa zakonom. U Narodnoj skupštini obezbeđuju se ravnopravnost i zastupljenost polova i predstavnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom.

Izvršna vlast[uredi | uredi izvor]

Izvršnu vlast u Srbiji čine Predsednik Republike Srbije i Vlada Republike Srbije.

Novi dvor na Andrićevom vencu, sedište predsednika Republike Srbije

Predsednik Republike[uredi | uredi izvor]

Prema Ustavu Srbije, Predsednik Republike:

  1. predstavlja Republiku Srbiju u zemlji i inostranstvu,
  2. ukazom proglašava zakone, u skladu s Ustavom,
  3. predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika Vlade, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista,
  4. predlaže Narodnoj skupštini nosioce funkcija, u skladu sa Ustavom i zakonom,
  5. postavlja i opoziva ukazom ambasadore Republike Srbije na osnovu predloga Vlade,
  6. prima akreditivna i opozivna pisma stranih diplomatskih predstavnika,
  7. daje pomilovanja i odlikovanja,
  8. vrši i druge poslove određene Ustavom.

Predsednik Republike, u skladu sa zakonom, komanduje Vojskom i postavlja, unapređuje i razrešava oficire Vojske Srbije.

Kada je predsednik Republike sprečen da obavlja dužnost ili mu mandat prestane pre isteka vremena na koje je biran, zamenjuje ga predsednik Narodne skupštine.

Predsednik Republike bira se na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, u skladu sa zakonom. Izbore za predsednika Republike raspisuje predsednik Narodne skupštine 90 dana pre isteka mandata predsednika Republike, tako da se izbori okončaju u narednih 60 dana, u skladu sa zakonom. Prilikom stupanja na dužnost, predsednik Republike, pred Narodnom skupštinom polaže zakletvu koja glasi:


Vlada[uredi | uredi izvor]

Vlada je nosilac izvršne vlasti u Republici Srbiji. Prema Ustavu Srbije, Vlada:

  1. utvrđuje i vodi politiku,
  2. izvršava zakone i druge opšte akte Narodne skupštine,
  3. donosi uredbe i druge opšte akte radi izvršavanja zakona,
  4. predlaže Narodnoj skupštini zakone i druge opšte akte i daje o njima mišljenje kad ih podnese drugi predlagač,
  5. usmerava i usklađuje rad organa državne uprave i vrši nadzor nad njihovim radom,
  6. vrši i druge poslove određene Ustavom i zakonom.
Zgrada Vlade Republike Srbije

Vlada je odgovorna Narodnoj skupštini za politiku Republike Srbije, za izvršavanje zakona i drugih opštih akata Narodne skupštine i za rad organa državne uprave. Vladu čine predsednik Vlade, jedan ili više potpredsednika i ministri. Predsednik Vlade vodi i usmerava rad Vlade, stara se o ujednačenom političkom delovanju Vlade, usklađuje rad članova Vlade i predstavlja Vladu. Ministri su za svoj rad i za stanje u oblasti iz delokruga ministarstva odgovorni predsedniku Vlade, Vladi i Narodnoj skupštini.

Kandidata za predsednika Vlade Narodnoj skupštini predlaže predsednik Republike, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista. Kandidat za predsednika Vlade Narodnoj skupštini iznosi program Vlade i predlaže njen sastav. Narodna skupština istovremeno glasa o programu Vlade i izboru predsednika i članova Vlade. Vlada je izabrana ako je za njen izbor glasala većina od ukupnog broja narodnih poslanika.

Mandat Vlade traje do isteka mandata Narodne skupštine koja ju je izabrala. Mandat Vlade počinje da teče danom polaganja zakletve pred Narodnom skupštinom. Mandat Vlade prestaje pre isteka vremena na koje je izabrana, izglasavanjem nepoverenja, raspuštanjem Narodne skupštine, ostavkom predsednika Vlade i u drugim slučajevima utvrđenim Ustavom. Vlada kojoj je prestao mandat može da vrši samo poslove određene zakonom, do izbora nove Vlade. Vlada kojoj je prestao mandat ne može da predloži raspuštanje Narodne skupštine. Članu Vlade mandat prestaje pre isteka vremena na koje je izabran, konstatovanjem ostavke, izglasavanjem nepoverenja u Narodnoj skupštini i razrešenjem od strane Narodne skupštine, na predlog predsednika Vlade.

Sudska vlast[uredi | uredi izvor]

Sudska vlast je jedinstvena na teritoriji Republike Srbije. Sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih međunarodnih ugovora. Raspravljanje pred sudom je javno i može se ograničiti samo u skladu s Ustavom. U suđenju učestvuju sudije i sudije porotnici, na način utvrđen zakonom. Zakonom se može propisati da u određenim sudovima i u određenim stvarima sude samo sudije. Sud sudi u veću, a zakonom se može predvideti da u određenim stvarima sudi sudija pojedinac.

Sudska vlast u Republici Srbiji pripada sudovima opšte i posebne nadležnosti. Osnivanje, organizacija, nadležnost, uređenje i sastav sudova uređuju se zakonom. Ne mogu se osnivati privremeni, preki ili vanredni sudovi. Vrhovni kasacioni sud je najviši sud u Republici Srbiji. Sedište Vrhovnog kasacionog suda je u Beogradu.

Sudske odluke se donose u ime naroda. Sudske odluke se zasnivaju na Ustavu, zakonu, potvrđenom međunarodnom ugovoru i propisu donetom na osnovu zakona. Sudske odluke su obavezne za sve i ne mogu biti predmet vansudske kontrole. Sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud, u zakonom propisanom postupku. Pomilovanjem ili amnestijom izrečena kazna može se, bez sudske odluke, oprostiti u celini ili delimično.

Sudija je u vršenju sudijske funkcije nezavisan i potčinjen samo Ustavu i zakonu. Svaki uticaj na sudiju u vršenju sudijske funkcije je zabranjen. Zabranjeno je političko delovanje sudija. Zakonom se uređuje koje su druge funkcije, poslovi ili privatni interesi nespojivi sa sudijskom funkcijom.

Visoki savet sudstva[uredi | uredi izvor]

Visoki savet sudstva je nezavisan i samostalan organ koji obezbeđuje i garantuje nezavisnost i samostalnost sudova i sudija. Visoki savet sudstva ima 11 članova. U sastav Visokog saveta sudstva ulaze predsednik Vrhovnog kasacionog suda, ministar nadležan za pravosuđe i predsednik nadležnog odbora Narodne skupštine, kao članovi po položaju i osam izbornih članova koje bira Narodna skupština, u skladu sa zakonom. Izborne članove čine šest sudija sa stalnom sudijskom funkcijom, od kojih je jedan sa teritorije autonomnih pokrajina, i dva ugledna i istaknuta pravnika sa najmanje 15 godina iskustva u struci, od kojih je jedan advokat, a drugi profesor pravnog fakulteta. Predsednici sudova ne mogu biti izborni članovi Visokog saveta sudstva. Mandat članova Visokog saveta sudstva traje pet godina, osim za članove po položaju. Član Visokog saveta sudstva uživa imunitet kao sudija.

Visoki savet sudstva bira i razrešava sudije, u skladu sa Ustavom i zakonom, predlaže Narodnoj skupštini izbor sudija prilikom prvog izbora na sudijsku funkciju, predlaže Narodnoj skupštini izbor predsednika Vrhovnog kasacionog suda i predsednika sudova, u skladu sa Ustavom i zakonom, učestvuje u postupku za prestanak funkcije predsednika Vrhovnog kasacionog suda i predsednika sudova, na način predviđen Ustavom i zakonom, vrši i druge poslove određene zakonom. Protiv odluke Visokog saveta sudstva može se uložiti žalba Ustavnom sudu, u slučajevima propisanim zakonom.

Javno tužilaštvo[uredi | uredi izvor]

Javno tužilaštvo je samostalan državni organ koji goni učinioce krivičnih i drugih kažnjivih dela i preduzima mere za zaštitu ustavnosti i zakonitosti. Javno tužilaštvo vrši svoju funkciju na osnovu Ustava, zakona, potvrđenog međunarodnog ugovora i propisa donetog na osnovu zakona.

Republičko javno tužilaštvo je najviše javno tužilaštvo u Republici Srbiji. Republički javni tužilac vrši nadležnost javnog tužilaštva u okviru prava i dužnosti Republike Srbije. Republičkog javnog tužioca, na predlog Vlade, po pribavljenom mišljenju nadležnog odbora Narodne skupštine, bira Narodna skupština. Republički javni tužilac bira se na period od šest godina i može biti ponovo biran. Republičkom javnom tužiocu prestaje funkcija ako ne bude ponovo izabran, kada sam to zatraži, nastupanjem zakonom propisanih uslova ili razrešenjem iz zakonom predviđenih razloga. Odluku o prestanku funkcije Republičkom javnom tužiocu donosi Narodna skupština, u skladu sa zakonom, pri čemu odluku o razrešenju donosi na predlog Vlade.

Funkciju javnog tužilaštva vrši javni tužilac. Javnog tužioca bira Narodna skupština, na predlog Vlade. Mandat javnog tužioca traje šest godina i može biti ponovo biran. Zamenik javnog tužioca zamenjuje javnog tužioca pri vršenju tužilačke funkcije i dužan je da postupa po njegovim uputstvima. Narodna skupština, na predlog Državnog veća tužilaca, bira za zamenika javnog tužioca lice koje se prvi put bira na ovu funkciju. Mandat zameniku javnog tužioca koji je prvi put izabran na funkciju traje tri godine. Državno veće tužilaca, u skladu sa zakonom, bira zamenike javnih tužilaca za trajno obavljanje funkcije, u istom ili drugom javnom tužilaštvu. Državno veće tužilaca odlučuje i o izboru zamenika javnih tužilaca koji su na stalnoj funkciji u drugo ili više javno tužilaštvo.

Zabranjeno je političko delovanje javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca.

Državno veće tužilaca[uredi | uredi izvor]

Državno veće tužilaca je samostalan organ koji obezbeđuje i garantuje samostalnost javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca u skladu sa Ustavom. Državno veće tužilaca ima 11 članova. U sastav Državnog veća tužilaca ulaze Republički javni tužilac, ministar nadležan za pravosuđe i predsednik nadležnog odbora Narodne skupštine, kao članovi po položaju i osam izbornih članova koje bira Narodna skupština, u skladu sa zakonom. Izborne članove čine šest javnih tužilaca ili zamenika javnih tužilaca sa stalnom funkcijom, od kojih je jedan sa teritorije autonomnih pokrajina, i dva ugledna i istaknuta pravnika sa najmanje 15 godina iskustva u struci, od kojih je jedan advokat, a drugi profesor pravnog fakulteta. Mandat članova Državnog veća tužilaca traje pet godina, osim za članove po položaju. Član Državnog veća tužilaca uživa imunitet kao javni tužilac.

Državno veće tužilaca predlaže Narodnoj skupštini kandidate za prvi izbor za zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca za trajno obavljanje funkcije zamenika javnog tužioca, bira zamenike javnih tužilaca koji su na stalnoj funkciji za zamenike javnog tužioca u drugom javnom tužilaštvu, odlučuje u postupku za prestanak funkcije zamenika javnih tužilaca, na način predviđen Ustavom i zakonom, vrši i druge poslove određene zakonom.

Ustavni sud[uredi | uredi izvor]

Ustavni sud je samostalan i nezavisan državni organ koji štiti ustavnost i zakonitost i ljudska i manjinska prava i slobode. Odluke Ustavnog suda su konačne, izvršne i opšteobavezujuće.

Ustavni sud odlučuje o:

  1. saglasnosti zakona i drugih opštih akata sa Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima,
  2. saglasnosti potvrđenih međunarodnih ugovora sa Ustavom,
  3. saglasnosti drugih opštih akata sa zakonom,
  4. saglasnosti statuta i opštih akata autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave sa Ustavom i zakonom,
  5. saglasnosti opštih akata organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, političkih stranaka, sindikata, udruženja građana i kolektivnih ugovora sa Ustavom i zakonom.

Ustavni sud:

  1. rešava sukob nadležnosti između sudova i drugih državnih organa,
  2. rešava sukob nadležnosti između republičkih organa i pokrajinskih organa ili organa jedinica lokalne samouprave,
  3. rešava sukob nadležnosti između pokrajinskih organa i organa jedinica lokalne samouprave,
  4. rešava sukob nadležnosti između organa različitih autonomnih pokrajina ili različitih jedinica lokalne samouprave,
  5. odlučuje o izbornim sporovima za koje zakonom nije određena nadležnost sudova,
  6. vrši i druge poslove određene Ustavom i zakonom.

Ustavni sud odlučuje o zabrani rada političke stranke, sindikalne organizacije ili udruženja građana. Ustavni sud obavlja i druge poslove predviđene Ustavom.

Postupak za ocenu ustavnosti i zakonitosti mogu da pokrenu državni organi, organi teritorijalne autonomije ili lokalne samouprave, kao i najmanje 25 narodnih poslanika. Postupak može pokrenuti i sam Ustavni sud. Svako pravno ili fizičko lice ima pravo na inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i zakonitosti. Zakon ili drugi opšti akt koji nije saglasan Ustavu ili zakonu prestaje da važi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda u službenom glasilu. Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke i pod uslovima određenim zakonom, obustaviti izvršenje pojedinačnog akta ili radnje preduzete na osnovu zakona ili drugog opšteg akta čiju ustavnost ili zakonitost ocenjuje. Ustavni sud može oceniti saglasnost zakona i drugih opštih akata sa Ustavom, opštih akata sa zakonom i po prestanku njihovog važenja, ako je postupak ocene ustavnosti pokrenut najkasnije u roku od šest meseci od prestanka njihovog važenja.

Ustavni sud čini 15 sudija koji se biraju i imenuju na devet godina. Pet sudija Ustavnog suda bira Narodna skupština, pet imenuje predsednik Republike, a pet opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda Srbije. Narodna skupština bira pet sudija Ustavnog suda između 10 kandidata koje predloži predsednik Republike, predsednik Republike imenuje pet sudija Ustavnog suda između 10 kandidata koje predloži Narodna skupština, a opšta sednica Vrhovnog kasacionog suda imenuje pet sudija između 10 kandidata koje na zajedničkoj sednici predlože Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca. Sa svake od predloženih lista kandidata jedan od izabranih kandidata mora biti sa teritorije autonomnih pokrajina. Sudija Ustavnog suda se bira i imenuje među istaknutim pravnicima sa najmanje 40 godina života i 15 godina iskustva u pravnoj struci. Jedno lice može biti birano ili imenovano za sudiju Ustavnog suda najviše dva puta. Sudije Ustavnog suda iz svog sastava biraju predsednika na period od tri godine, tajnim glasanjem.

Teritorijalna autonomija i lokalna samouprava[uredi | uredi izvor]

Građani imaju pravo na pokrajinsku autonomiju i lokalnu samoupravu, koje ostvaruju neposredno ili preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Jedinice lokalne samouprave nadležne su u pitanjima koja se, na svrsishodan način, mogu ostvarivati unutar jedinice lokalne samouprave, a autonomne pokrajine u pitanjima koja se, na svrsishodan način, mogu ostvarivati unutar autonomne pokrajine, u kojima nije nadležna Republika Srbija. Koja su pitanja od republičkog, pokrajinskog i lokalnog značaja određuje se zakonom.

Republika Srbija je uređena Zakonom o teritorijalnoj organizaciji, usvojenim u Narodnoj Skupštini 29. decembra 2007. godine.[1] Prema Zakonu, teritorijalnu organizaciju Republike Srbije kao teritorijalne jedinice čine: opštine (njih 150), gradovi (23) i Grad Beograd (tj. 174 jedinice lokalne samouprave) i autonomne pokrajine — kao oblici teritorijalne autonomije. Republika Srbija ima dve autonomne pokrajine: Vojvodinu i Kosovo i Metohiju. U Republici Srbiji postoji 29 upravnih okruga, a područje svakog od upravnih okruga obuhvata određeni broj opština i gradova. Upravni okruzi nisu oblik lokalne samouprave niti deo teritorijalne organizacije Republike Srbije, već način obavljanja državne uprave. Prema Zakonu o državnoj upravi[2] je određeno da se upravni okrug obrazuje radi vršenja poslova državne uprave izvan sedišta organa državne uprave. Upravni okrug je područni centar državne uprave koji obuhvata okružne područne jedinice. U upravnom okrugu organ državne prave, po sopstvenoj odluci, može da vrši poslove državne uprave kao što su: rešavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu ili o žalbi, vršenje nadzora nad radom imaoca javnih ovlašćenja i vršenje inspekcijskog nadzora.

Izborni sistem[uredi | uredi izvor]

U Srbiji se, na osnovu posebnih zakona organizuju izbori za narodne poslanike Narodne skupštine, Predsednika Republike i organe lokalnih samouprava. Pravo da bira i da bude biran na izborima ima svaki punoletan poslovno sposoban državljanin Republike Srbije sa prebivalištem u Republici Srbiji, na osnovu slobodnog, opšteg, jednakog i neposrednog izbornog prava, tajnim glasanjem.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zakon o teritorijalnoj organizaciji Republike Srbije, Službeni glasnik 129-07, 29. decembar 2007.
  2. ^ Zakon o državnoj upravi, Službeni glasnik 79-05, 16. septembar 2005.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]