Pol Sezan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pol Sezan
Pol Sezan
Lični podaci
Datum rođenja(1839-01-19)19. januar 1839.
Mesto rođenjaEks an Provans, Francuska)
Datum smrti22. oktobar 1906.(1906-10-22) (67 god.)
Mesto smrtiEks an Provans, Francuska
Umetnički rad
PravacPostimpresionizam
EpohaSlikarstvo kraja 19. veka
RegijaFrancusko slikarstvo
Uticaji odAlfred SisleKlod MoneOgist Renoar
Uticao naKubizam i slikarstvo 20. veka
Najvažnija dela
Kartaši • Mladić u crvenom prsluku
Autoportret
Mrtva priroda sa jabukama oko 1890.

Pol Sezan (franc. Paul Cézanne;[1][2] Eks an Provans, 19. januar 1839Eks an Provans, 22. oktobar 1906) bio je francuski slikar čije delo predstavlja prelaz između impresionizma s kraja 19. veka i kubizma s početka 20. veka. Bio je jedna od najznačajnijih ličnosti francuskog i evropskog slikarstva, sa presudnim uticajem na njegov dalji razvoj. Istoričari umetnosti su ga svrstali u postimpresionizam, zajedno sa Van Gogom i Gogenom.

Biografski podaci[uredi | uredi izvor]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Rođen je na jugu Francuske u bogatoj porodici, kao vanbračno dete prodavca šešira i ćerke zanatlije. Osnovna škola Sv. Josipa bila je za Sezana prvi kontakt sa običnim svetom, jer se do tada njegov svet svodio na porodicu, sa snažnim uticajem oca, koji je u međuvremenu postao uspešan bankar. Od 1852. godine pohađa gimnaziju, a u internatu se sprijateljio sa Emilom Zolom koji će postati jedan od njegovih najvećih prijatelja i s kojim će kasnije razmenjivati pisma o umetnosti.

Godine 1857, se upisuje na besplatnu školu crtanja i tu se susreće sa mnogim umetnicima. Maturirao je posle drugog pokušaja te iako ga interesuje muzika, literatura i slikarstvo, posle mature se, zbog očeve želje, upisuje, na pravo koje nije voleo, ali ne prestaje da pohađa školu crtanja. Njegov otac je platio da ne ide u vojsku. Nadu da će jednog dana postati slikar potkrepila je pohvala njegove uljane slike u školi crtanja.

Put u Pariz[uredi | uredi izvor]

Godine 1860, pomoću majke i sestre Marije od oca dobija dozvolu da studira u Parizu umetnost. Kada je njegov otac ustanovio da nema talenat da ga nasledi u bankarstvu dozvoljava mu da ode u Pariz. Tu se susreće sa Kamij Pisarom i drugim impresionistima i upravo on utiče na Sezana, a ponekad su i zajedno slikali.

Iako je pohađao kurseve slikanja nije primljen na Školu lepih umetnosti u Parizu pa se vratio kući. Godine 1862, kupuje atelje u Parizu nakon čega se posvećuje slikarstvu. Tu se upoznaje sa Alfred Sisliem, Ogist Renoarom i Klod Moneom, međutim ni to mu nije pomoglo da se upiše na Akademiju lepih umetnosti.

Kao dvadesetpetogodišnjak prilaže svoja dela za „salon“ ali ih komisija, radeći po konzervativnim principima akademizma, nije prihvatila. Slična odbijanja je doživela i grupa ostalih impresionista pa ih je to podstaklo da osnuju svoj vlastiti „salon“.

Sa impresionistima se susreće na susretima „Salona nezavisnih“ 1863. godine, gde su njegove slike po prvi put izložene. Zvanični salon i dalje ne prima njegove slike. Godine 1874, i 1877. izlaže na izložbama impresionista ali su njegova dela neshvaćena i postaju izvori podsmeha kritičara. Sezan se povlači i distancira od svojih prijatelja i odlazi kući u Eks an Provans. Godine 1886, njegov otac se konačno ženi njegovom majkom i nakon toga umire, a Sezan i njegove sestre se dobijaju nasledstvo.

Sezan je sve više usamljen. Prodavac i skupljač slika Volard 1895. organizuje Sezanovu prvu samostalnu izložbu. Sezan i dalje živi samo za svoju umetnost. Godine 1897, umire njegova majka.

Kraj života[uredi | uredi izvor]

Sezan je kupio atelje u Eks an Provans i živi u njemu sam sa svojom sluškinjom, jer je izolaciju smatrao za uslov svog rada. Od 1900. ne napušta atelje i u ovo doba on konačno postaje poznat. Dana 15. oktobra 1906. godine je radio u pleneru i pao u nesvest nakon čega je ležao nekoliko sati na jakom pljusku. Posle osam dana je umire u svojoj 67. godini života od upale pluća. Godine 1907, njegova dela postižu velike uspehe.

Glavni periodi Sezanovog rada[uredi | uredi izvor]

Definisani su različiti periodi u radu i životu Sezana.[3]

Mračni period, Pariz, 1861–1870[uredi | uredi izvor]

Ubistvo, oko 1870, Valkerova umetnička galerija, Liverpul

Sezanov rani „mračni“ period bio je pod uticajem dela francuskog romantizma i ranog realizma. Modeli su bili Ežen Delakroa i Gistav Kurbe. Njegove slike karakteriše gust nanos boje, visoki kontrast, tamni tonovi sa izraženim senkama, upotreba čiste crne i drugih tonova pomešanih sa crnom, smeđom, sivom i pruskom plavom; povremeno se doda nekoliko belih tačaka ili zelenih i crvenih poteza četkice da bi se osvetlilo, oživljavajući monohromatsku monotoniju.[4] Teme njegovih slika iz ovog perioda su portreti članova porodice ili demonsko-erotski sadržaji, u kojima podsećaju na sopstvena traumatska iskustva. One se oštro razlikuju od njegovih ranijih akvarela i skica na Specijalnoj školi dizajna u Eks an Provansu u 1859, a njihova nasilnost izražavanja je u suprotnosti sa njegovim kasnijim delima.[5]

Otmica, 1867

Godine 1866–67, inspirisan primerom Kurbea, Sezan je naslikao seriju slika paletnim nožem. Kasnije je ova dela, uglavnom portrete, nazvao une couillarde („gruba reč za razmetljivu muškost“).[6] Lorens Goving je napisao da Sezanova faza paleta „nije bila samo pronalazak modernog ekspresionizma, iako je to bilo slučajno; ideja umetnosti kao emocionalne ejakulacije prvi put se pojavila u ovom trenutku“.[6]

Među couillarde slikama nalazi se serija portreta njegovog ujaka Dominika u kojima je Sezan postigao stil koji je „bio jedinstven kao što je impresionizam bio fragmentaran“.[7] Kasnija dela mračnog perioda uključuju nekoliko erotskih ili nasilnih tema, kao što su Žene koje se oblače (oko 1867), Otmica (oko 1867) i Ubistvo (oko 1867–68), koja prikazuje čoveka koji ubada ženu koju drži dole njegova saučesnica.[8]

Delo[uredi | uredi izvor]

U svom delu je pre svega slikao pejzaže, portrete i mrtvu prirodu. Prirodu nije predstavljao verno već kroz igru svetlosti i senke dajući mnogo pažnje na strukturu slike. Pejzaže je pojednostavljivao na geometrijske oblike i upotrebljavao je neočekivane senke i zbog toga ga možemo smatrati prethodnikom kubizma. Njegovi likovi su bez pokreta i bez izraza i mimike.

Za svog života nije smatran za velikog umetnika i susretao se sa pogrdama i uvredama jer se razlikovao od dotadašnjih umetnika. Njegova umetnost je bila nova, neuobičajena i neshvaćena. Javnost je počela da voli njegove slike kada je prevazišla mišljenje da su nekompletne, fleke na slikama. On je spojio boju i prostor na novi način i time uticao na slikarstvo 20. veka.

Njegova slika „Dečak u crvenom prsluku“, procenjena na 100 miliona švajcarskih franaka, ukradena je 10. februara 2008. u Cirihu i pronađena 11. aprila 2012. u Beogradu.[9]

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

Sezan je radio kao relativno nepoznat slikar sve dok mu Ambroaz Volar nije ponudio samostalnu izložbu u Parizu 1895. godine. Imao je mali uticaj na publiku, ali je uzbudio mnoge mlađe umetnike, a kako je Sezan retko viđan u društvu, počeo je da stiče legendarnu reputaciju „samotnjaka”. Na prelazu stoleća mnogi avangardni umetnici poštovali su ga kao „mudraca”, a Jesenji salon mu je 1904. ponudio posebnu izložbu. Spomen-izložba njegovih dela na istom mestu 1907. godine, godinu dana nakon njegove smrti, bila je važan činilac za nastanak kubizma, a njegov naknadni uticaj na modernu umetnost bio je dubok, raznolik i trajan.

Za Braka i Pikasa Sezan je pokazao način kombinovanja znaka dubine sa apsolutnim poštovanjem integriteta slikovne ravni. Manje odvažni savremenici poput Derena i Frijesza i dalje su bili pod velikim uticajem njegovog modeliranja bojom, što je bio ključni faktor u njihovom razvoju od fovizma do „čvršće” upotrebe boje. Za neoklasičare dvadesetih godina prošlog veka, sa njihovom agendom „vraćanja reda”, koja nije bila bez nacionalističkog i konzervativnog prizvuka, upravo je Sezan bio najupečatljiviji po svojoj monumentalnosti. Za Mondrijana, Sezanove izlomljene pločice boje bile su oruđe za dostizanje apstraktne umetnosti.

Barnet Nauman je predložio radikalno drugačiji pogled, kazavši da je Sezan apsolutni impresionista koji je insistirao, više nego bilo ko drugi, na svojoj „potpunoj ovisnosti od senzacije”. Tvrdio je da su drugi impresionisti smatrali da su ivice predmeta iluzija i da ih stoga ne treba predstavljati, ali da je za Sezana ta iluzija sastavni deo njegove senzacije i da ih je on u stvari i slikao kao senzaciju. „Zar niko nikada nije pogledao njegove akvarele, gde je cela slika u stvari proučavanje predstavljanja kontura?” (Art News, 195; preštampano u Izabrani spisi i intervjui, 1990).

Odabrana dela[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Wells, John C. (2008). Longman Pronunciation Dictionary (3. izd.). Longman. ISBN 978-1-4058-8118-0. 
  2. ^ Jones, Daniel (2011). Roach, Peter; Setter, Jane; Esling, John, ur. Cambridge English Pronouncing Dictionary (18. izd.). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-15255-6. 
  3. ^ The scheme presented here is essentially that of the Encyclopædia Britannica. Some alternative names are mentioned. On the whole the various classifications tend to converge.
  4. ^ „Paul Cézanne”. g23.ch. Arhivirano iz originala 16. 10. 2005. g. Pristupljeno 17. 7. 2022. 
  5. ^ Le Moniteur, 24 April 1863, in Maneglier, Hervé, Paris Impérial – La vie quotidienne sous le Second Empire, p. 173
  6. ^ a b Gowing 1988, str. 10
  7. ^ Gowing 1988, str. 104
  8. ^ Dombrowski 2013, str. 29
  9. ^ Optuženi za krađu Sezanove slike („Večernje novosti“, 30. oktobar 2013)

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Dombrowski, André (2013). Cézanne, Murder, and Modern Life. University of California Press. ISBN 0520273397. Arhivirano iz originala 24. 12. 2019. g. Pristupljeno 09. 10. 2022. 
  • PSN Československa akademia vied, Praha (izdanje 1963. godine)
  • Istorija slikarstva Nolit Beograd (izdanje 1973. godine)
  • Istorija umetnosti H.W. Janson Beograd (izdanje 1982. godine)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]