Fehim Bajraktarević
Fehim Bajraktarević | |
---|---|
Datum rođenja | 14. novembar 1889. |
Mesto rođenja | Sarajevo, Austrougarska |
Datum smrti | 22. februar 1970.80 god.) ( |
Mesto smrti | Beograd, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija |
Fehim Bajraktarević (Sarajevo, 14. novembar 1889 — Beograd, 22. februar 1970) bio je orijentalista i univerzitetski profesor. Osnivač je naučne orijentalistike na Univerzitetu u Beogradu i jedan je od uvaženih evropskih orijentalnih filologa svog vremena.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Studirao je orijentalne jezike sa slovenskom filologijom u Beču, gde je i doktorirao 1918. godine, a neko vreme proveo je i u Londonu i Alžiru. Kraće vreme je predavao arapski jezik na gimnazijama u Bosni.
Na poziv Bogdana Popovića, 1925. godine dolazi na Filozofski fakultet u Beogradu, gde na Katedri za svetsku književnost predaje persijsku književnost i turski jezik. Godinu dana nakon toga, 1926. godine, osnovao je i samostalni Seminar za orijentalnu filologiju, što će postati prva orijentalistička univerzitetska katedra na Balkanu.[1] Prilikom osnivanja Katedre, profesor Bajraktarević opredelio se za tada dominantni evropski orijentalistički model, koji je podrazumevao izučavanje jezika i književnosti naroda iz islamskog civilizacijskog kruga, prvenstveno Arapa, Persijanaca i Turaka. Istorijski i kulturni faktori čine koncepciju islamističke orijentalne filologije trajno aktuelnom na balkanskim prostorima, zbog čega je ona opstala do danas uprkos pokušajima njenog osporavanja i administrativnog ukidanja.[1]
Profesor Bajraktarević bio je cenjen i uvažen ne samo na Balkanu, već i u čitavoj Evropi. U evropskim orijentalističkim krugovima afirmisao se objavljivanjem kritičkog izdanja dela preislamskog pesnika Abu Kabir al-Hudalija La Lâmiyya d'Abû Kabir al-Hudali, Journal Asiatique (1923) i Le Diwân d'Abû Kabir al-Hudali (1927). Bavio se arabistikom, iranistikom i turkologijom. Tematikom preislamske poezije bavio se i u radu Pejzaž u staroj arapskoj poeziji (1929), a vezama između arapske i srpske poezije u radu Slični stihovi Laze Kostića i Džemila o ljubavi pre rođenja (1958-1959).
Centralno delo u opusu profesora Bajraktarevića zauzimaju radovi iz književne iranistike. Njegov prevod najpoznatije epizode iz Firdusijeve Šahname, Rustem i Suhrab (1928), visoko je ocenjen u evropskoj orijentalistici. Prevod uključuje i obimnu studiju o persijskoj književnosti i samom epu. Još jedan visokocenjen, filološki precizan i u nekim stihovima veoma nadahnut prevod jesu rubaije Omara Hajama. Ovim pesnikom i naučnikom profesor Bajraktarević bavio se nekoliko decenija, njegova poezija tema je i „hajamoloških studija" u okviru dela: Ficdžerald i Omer Hajam (1927), Jedan anglosaksonski klasik persijskog porekla (1962), Hajam kod nas (1963) i Omer Hajam - najveći svetski pesnik katrena (1965).[2]
Još jedan od naučnih pravaca kojim se bavio profesor jeste orijentalistička komparatistika, u okviru koje je pružio dragocene priloge dvema obimnim studijama Nasredin-hodžin problem (1934) i Uticaj istoka na Getea (1939). Profesor Bajraktarević proučavao je uticaje i veze evropske i orijentalne literarne baštine, a u drugoj pomenutoj studiji iscrpno obrađuje uticaje persijske poezije i Hafiza na nastanak Geteovog Zapadno-istočnog divana.
Iako se nije mnogo bavio turskom književnošću, među radovima se ipak može izdvojiti Pobeda narodnog jezika i stiha u turskoj poeziji (1954), u kojem je profesor predstavio prelomni trenutak u razvoju novije turske literature.
Za Enzyklopädie des Islam (Lajden, 1932-1936) napisao je nekoliko desetina članaka, a bio je i saradnik mnogih domaćih i stranih stručnih časopisa, među kojima su Orientalistiche Literaturzeitung (Berilin), Der Islam (Berlin), Bibliotheca Orientalis (Lajden), Zeitschrift der Deutschen Morgenländischen Gesellschaft (Vizbaden) i Prilozi za orijentalnu filologiju (Sarajevo).
Profesor Bajraktarević bio je član Société asiatique u Parizu, međunarodnog odbora orijentalista za izdavanje Concordance de la tradition musulmane u Lajdenu, i saradnik evropskog izdanja Islamske Enciklopedije.[3]
Odabrana dela[uredi | uredi izvor]
- La Lâmiyya d'Abû Kabir al-Hudali, Journal Asiatique, Paris 1923, III.
- Le Diwân d'Abû Kabir al-Hudali, ibid., 1927, CCXI.
- Ficdžerald i Omer Hajam (1927)
- Srpska pesma o Muhamedovu rođenju, Glasnik Skopskog naučnog društva, 1927, str. 189—202.
- Rustem i Suhrab, epizoda iz Firdusijeve Šahname (sa studijom o Firdusijevom životu i delima), SKZ, 1928, CCVIII.
- Nasredin-Hodžin problem, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1934, knj. XIV, sv. 1—2.
- Turski dokumenti manastira sv. Trojice kod Plevlja, Spomenik SA, 1936, LXXIX.
- O našim Mevludima i Mevludu uopšte, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1937, knj. XVII, sv. I.
- Uticaj Istoka na Getea (1939)
- Slični stihovi Laze Kostića i Džemila o ljubavi pre rođenja (1958-1959)
- Jedan anglosaksonski klasik persijskog porekla (1962)
- Hajam kod nas (1963)
- Omer Hajam - najveći svetski pesnik katrena (1965)
- Iz persijske poezije (1971)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b „Istorijat | Filoloski fakultet” (na jeziku: srpski). Arhivirano iz originala 04. 07. 2020. g. Pristupljeno 2020-07-03.
- ^ Popov, Čedomir, Stanić, Dragan, Popov, Čedomir, Stanić, Dragan. Srpska enciklopedija. Novi Sad. str. 463. ISBN 978-86-7946-078-3. OCLC 712601569.
- ^ Cecić, Ivo (1983). Enciklopedija Jugoslavije. 1, A-Bju. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. str. 424.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Marija Djukanović (Cukanoviç): Dr. Fehim Bayraktariviç'i kaybettik. In: Sesler V, 45 (Üsküp 1970) 21—24. (Wir haben Fehim Bajraktarević verloren.)
- I. Šop, Fehim Bajraktarević kao komparatista, UI, 1976, 1.
- A. Mitrović, Naučno delo Fehima Bajraktarevića, Beograd, 1996
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Katedra za orijentalistiku, Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu.