Pređi na sadržaj

Đezus Monkada

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Đezus Monkada
Đezus Monkada
Đezus Monkada
Lični podaci
Datum rođenja(1941-12-01)1. decembar 1941.
Mesto rođenjaMekinensa,, Španija
Datum smrti13. jul 2005.(2005-07-13) (63 god.)
Mesto smrtiBarselona,, Španija,
Zanimanjepisac, prevodilac

Đezus Monkada (Jesús Moncada i Estruga; Mekinensa, 1941Barselona, 2005) smatra se jednim od najvažnijih katalonskih autora. Rođen je 1. decembra 1941. godine u staroj Mekinensi, gradu koji se nalazi u blizini reka Ebro i Segre, a koji pripada regiji istočnog dela Aragona – Baix Cinca. [1]

Rano detinjstvo[uredi | uredi izvor]

Bio je prvo dete Žozepa Monkade i Marije Estruge, a imao je brata Alberta i sestru Rosu Mariju.

Njegovi roditelji bili su vlasnici jedne radnje, a otac i jedan od vlasnika uljare. Upravo ta radnja, u kojoj su se okupljali razni kupci i prevoznici, biće od ključnog značaja za njegovo stvaralaštvo, jer su priče o reci, gradu i ostalim anegdotama koje je tamo čuo budile njegovu maštu. Oduvek je osećao veliku ljubav prema čitanju, pisanju i crtanju. Sa samo deset godina imao je svoju prvu izložbu. Nakon što je pročitao knjigu Pet nedelja u balonu, francuskog pisca Žila Verna, delo je predstavio kroz ilustracije.[2]

Panorama Mekinense

Monkada je oduvek pamtio detinjstvo kao vrlo srećan i bezbrižan period. Prostor u kom se nalazio formirali su rudnici, dvorac i reke, od kojih je poseban značaj imala Ebro. Bio je to čarobni svet za mladog pisca i on je dosta vremena provodio u prirodi. Divljenje koje je osećao prema reci jasno se uočavalo u njegovim delima.[2]

U narednim godinama, opstanak njegovog čarobnog sveta će biti ugrožen močvarama Mekinensa i Riba – Roja. Kroz razgovor sa meštanima prikupljao je informacije, koje će mu kasnije poslužiti prilikom stvaranja.[2]

Školovanje[uredi | uredi izvor]

Svoje školovanje započeo je u gradu. Kada sa svojim pripremama više nije mogao tu da nastavi, roditelji su odlučili da ga pošalju u laičku školu internatskog tipa u Saragosi. Izabrana škola bila je centar svetog Tome Akvinskog. Tu je Monkada dobio svoju prvu književnu nagradu - knjigu „ Sećanja na detinjstvo i mladost Ramona i Kalaja", za rekreaciju jedne mekinensičke legende.[2]

U glavnom gradu Aragona, gde se školovao između 1953. i 1958. godine, završio je srednju školu i učiteljske studije. Činjenica da je živeo odvojen od porodice i prijatelja, daleko od grada, bila je teška za mladog Monkadu, koji će kasnije oslikati osećaj izgnanstva kroz protagonistu Dalmaua u knjizi Galerija statua.[2]

Nakon što je uspešno završio učiteljske studije, tražio je posao učitelja u Mekinensi, ali su ga odbili jer još uvek nije imao osamnaest godina. Međutim, mogao je da počne da radi kao asistent, jer je to mesto bilo upražnjeno. Kasnije je dao ostavku i otišao u Saragosu, gde je ostao nekoliko meseci, do trenutka kada je trebalo da služi vojni rok. Nakon odsluženog vojnog roka, vraća se u grad, i naredne dve godine radi u srednjoj školi Santa Agatoslia. [2]

Razvoj karijere u Barseloni[uredi | uredi izvor]

Monkada odlazi u Barselonu u septembru 1966. godine po nagovoru Edmona Valjesa (istoričar, esejista i prevodilac iz Mekinense), sa namerom da se potpuno posveti slikarstvu i književnosti. Počeci nisu bili laki jer urednički projekat u koji je Edmon Valjes polagao nade nije išao dobro i Monkada je bio bez posla, daleko od porodice i u mestu koje mu je u potpunosti bilo nepoznato.[3]

Prvu godinu proveo je u gradu Komtal, radeći u radionici slikara iz Mekinense, Santijaga Estruge. Dan je bio podeljen na dva dela:jutro su provodili stvarajući komercijalne radove, kako bi zaradili za život, dok su popodne slikali ono što se njima dopadalo. Zahvaljujući dobroj organizaciji, imali su vremena da pohađaju nastavu u školi Umetnosti knjige. Godinu dana kasnije, Monkada dobija priliku da se pridruži izdavačkoj kući Montaner i Simon, gde su tražili nekoga ko bi bio zadužen za prevod enciklopedije za mlade, Mondadori.[3]

Posle duže pauze piše prvu priču na katalonskom jeziku pod nazivom Igra glava (Joc de caps), podstaknut P. Kaldersom i E. Valjesom. Pereu Kaldersu se ona dopala i ohrabrio ga je da nastavi da piše priče u koje će inkorporirati izvorne oblike govornog jezika Mekinense.[3]

Po završetku radnog vremena, obojica bi ostajala u izdavačkoj kući da pišu. Zajedno bi analizirali ono što su napisali, a Kalders mu je pomagao i u učenju pravopisa.[3]

Izložbe, priče i nagrade[uredi | uredi izvor]

Prve izložbe radova likovne umetnosti održane su u Mekinensi 1966. i 1970. godine, a tokom naredne decenije učestvovao je u individualnim i kolektivnim izložbama u različitim selima Katalonije: U L’Abast de Mataró (1977 i 1978), u Unesko školama u Barseloni (1977), u prodavnici u Vilassar de Mar (1979). Poslednja izložba održana je 1980. godine u la Caixa d’Estalvis Laietana. [2]

Istovremeno, pisao je i priče. Za Mesec, šljiva (La lluna, la pruna) dobio je nagradu Brugués (1970); Za zbirku Istorija leve ruke (Històries de la mà esquerra), Igra glava (Joc de caps), Levo oko Tomaza Ature (L’ull esquerre de Tomàs d’Atura), Grof starog tramvaja (Conte del vell tramviaire) i Nit d’ amor del coix Silveri – nagradu Žoan Santamaria (Joan Santamaria – 1971); za Hroniku poslednjeg roma (Crònica del darrer rom) – Drugu nagradu poziva mladih pisaca časopisa Serra d’Or (1971); i za zbirku Narracions de l’Ebre ─ Riada, Osveta za pokojnika (Revenja per a un difunt), Prevod sa latinskog (Traducció del llatí) i Strip-tease – nagradu Jacme March (1980). [2]

Ključne karakteristike Monkadinog stvaralaštva primetne su u njegovom prvom objavljenom tekstu, Hronika poslednjeg roma, koji je izašao u časopisu Serra d’Or u martu 1971. godine. [2]

Malo po malo, shvatio je da, s obzirom na njegov spor i pedantan način rada, nije mogao da nastavi da se posvećuje i slikarstvu i književnosti, već da se mora odlučiti za jednu od te dve umetnosti. Ipak se opredeljuje za pisanje, potpuno mu se posvećuje i četiri godine kasnije objavljuje drugu zbirku priča - Žablji kafić (El Cafè de la Granota). [2]

Monkadino stvaralaštvo do njegove smrti[uredi | uredi izvor]

Njegova karijera u izdavačkoj kući Montaner i Simon bila je gotova. Izdavačka kuća u kojoj je radio trinaest godina zatvorena je, a on je nastavio da se posvećuje književnosti, i usput je prevodio za različite katalonske izdavače. Voleo je da se bavi prevođenjem, jer je smatrao da ga to obogaćuje kao pisca. Preveo je niz erotskih dela (koje je potpisivao pseudonimom) za kolekciju La Marrana d’Edicions de la Magrana, kao i neka dela Žila Verna: Deca velikog kapetana (Els fills del capità gran) ili Misteriozno ostrvo (L’illa misteriosa); kao i obiman roman Grof Montekristo (El conte de Montecristo) Aleksandra Dime.[2]

Njegovo najznačajnije delo, Camí de sirga (Srušeni grad), nastalo je 1988. godine. Ovaj roman ima za cilj da prenese duh stare Mekinense, njenih stanovnka i da ispriča njihove priče pre poplave. Monkadi je njegov rodni grad česta inspiracija, budući da mnoga dela posvećuje njemu, kako bi ga na neki način oživeo i sačuvao od zaborava. Roman je preveden na trinaest jezika (među kojima se nalazi i prevod na srpskom jeziku) i nagrađen mnogim književnim nagradama, kao što su:

Stara Mekinensa
  • Nagrada grada Barselone (1989) (Premi Ciutat de Barcelona);
  • Nagrada Žoan Krešeljs (1988) (Premi Joan Crexells);
  • Nagrada Kritika Sera d’Or (1989) (Crítica Serra d'Or).[4]

Nakon Camí de sirga, objavljuje još dva romana: Galerija statua (La galeria de les estàtues -1992) i Poljuljana memorija (Estremida memòria - 1997); kao i treća zbirka priča Calaveres atònites (1999).[5]

Godine 2003, izlazi Cabòries estivals i altres proses volanderes, knjižica koja sadrži dvanaest tekstova, od kojih je jedanaest objavljeno u štampi između 1971. i 2003. godine.[5]

Muzej Mekinense

Zahvaljujući uspehu svog prvog romana, počinje da prepoznaje svoju književnu vrednost. Uvek se prisećao godina u izdavačkoj kući Montanera i Simona, kao i brojnih anegdota iz tog perioda, koji je smatrao značajnim.

Kad se razboleo, radio je na romanu koji je tada nosio naziv „ Dante S. L.", gde je želeo da dočara atmosferu koja je vladala tih godina. Roman je ostao nedovršen jer mu je dijagnostikovan rak pluća u jesen 2004, a umro je na klinici u Barseloni 13. juna 2005. godine. Po Monkadinoj želji, njegov pepeo je prenet u Mekinensu i rasut na parceli gde se nalazio njegov dom.[6]

Mnogi verni čitaoci saznali su za piščev slikarski talenat tek nakon njegove smrti. U septembru 2005. godine, povodom festivala, u Mekinensi je izložen veliki broj njegovih radova. Ova izložba je bila prva u nizu. Takođe su održane u Taragoni (2005), Ljeidi (2006, 2009), Fragi (2006), Barbastru (2007), kao i u Kalatajudu (2007).[7]

Monkada, koga su nakon smrti nazvali „ljubimcem grada", ima posebno mesto u Muzeju Mekinense, gde svi zainteresovani mogu da saznaju o životu i delu talentovanog pisca.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „L’univers creatiu de Jesús Moncada” (PDF). L’univers creatiu de Jesús Moncada. Pristupljeno 20. 4. 2019. 
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j „L’autor: INFANTESA I FORMACIÓ”. Jesús Moncada. Pristupljeno 20. 4. 2019. 
  3. ^ a b v g „L’autor: INICIS COM A ESCRIPTOR I PINTOR. BARCELONA”. Jesús Moncada. Pristupljeno 20. 4. 2019. 
  4. ^ Srušeni grad. Beograd: Laguna. 2007. COBISS.SR 144253196
  5. ^ a b „Llibres de Jesús Moncada”. Visat. Pristupljeno 20. 4. 2019. 
  6. ^ „L’autor: MADURESA”. Jesús Moncada. Pristupljeno 20. 4. 2019. 
  7. ^ „L’autor: LLEGAT I RECORD”. Jesús Moncada. Pristupljeno 20. 4. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]