Pređi na sadržaj

Juan (dinastija Han)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Car Juan iz dinastije Han
Đijeju se bori protiv medveda, slika Đin Tingbijaoa iz 18. veka, dinastija Ćing. Danas u muzeju unutar Zabranjenog grada u Pekingu. Car Juan se nalazi u centru svite iza đijeju, svoje supruge trećeg reda.
Lični podaci
Puno imeCar Sjao-juan iz dinastije Han
Datum rođenja75. p. n. e.
Mesto rođenjaČangan, Carstvo Han
Datum smrti3. jul 33. p. n. e. (41/42 god.)
Mesto smrtiČangan, Carstvo Han
Grobmauzolej Veiling
Religijakonfučijanstvo
Porodica
SupružnikVang Džengđun,
Fu,
Feng Juan
PotomstvoČeng
RoditeljiSjuen
Sju Pingđun
DinastijaZapadni Han (grana dinastije Han)
car Kine
Period4833. p. n. e.
PrethodnikSjuen
NaslednikČeng

Juan Di, Juan ili car Sjao-juan[a] (kin: 孝元皇帝; pin: Xiàoyuán huángdì; 75. p. n. e. Čangan3. jul 33. p. n. e. Čangan) bio je car Kine iz dinastije Zapadni Han (48—33. p. n. e.).

Ime po rođenju cara Juana bilo je Liju Ši (kin: 刘奭; pin: Liú Shì). Shodno kineskoj tradiciji, za njega se koristi posthumno ime, dok je sam vladar koristio brojna vladarska imena.[b] Posthumno ime mu je upravo bilo car Sjao-juan, dodeljivano brižnim vladarima. Po tom imenu se u istoriji i navodi. Car Juan je tokom svoje vladavine koristio četiri vladarska imena, tj. imena ere: Ču-juan (kin: 初元; pin: Chūyuán; 48—44. p. n. e.), Jung-guang (kin: 永光; pin: Yŏngguāng; 44—39. p. n. e.), Đijen-džao (kin: 建昭; pin: Jiànzhāo; 39—34. p. n. e.) i Đing-ning (kin: 竟宁; pin: Jìngníng; 34—33. p. n. e.).

Rođen je kao sin Liju Sjina, princa iz dinastije Han koji je zbog zavere svog dede protiv cara Vua bio osuđen da živi kao običan podanik, i njegove supruge skromnog porekla Sju Pingđun. Međutim, usled smrti cara Džaoa 74. p. n. e. i nepodobnosti Liju Hea, princa od Čang-jia, da preuzme carski presto, Liju Sjin, kasnije poznat kao car Sjuen, uzdignut je na presto od strane generala i starešine carskog sekretarijata Huo Guanga.[2] Pošto je želeo da osigura svoj položaj najuticajnije ličnosti u carstvu, Huo Guang je hteo da uda svoju kćerku Huo Šengđun za cara. Kako je prepreka tome bila careva privrženost Sju Pingđun, ona je bila otrovana 71. p. n. e. a car tada oženjen Huo Guangovom kćerkom. Smrću Huo Guanga 68. p. n. e. i potiskivanjem njegove porodice, Liju Ši je uspeo da zadrži svoje nasledno pravo nepovređenim.[2]

Liju Ši je kasnije došao pod veliki uticaj konfučijanstva, naročito Gulijangove škole proučavanja Anala Proleća i Jeseni koja je u to vreme bila dominantna na carskom dvoru. Konfučijanski učenjaci su počeli odlučnije da traže „vladanje pomoću obreda”, čemu se priključio i Liju Ši kao krunski princ. On je svom ocu rekao:

Vaše veličanstvo suviše strogo primenjuje kažnjavanje. Bolje bi bilo da zaposlite konfučijanske učenjake.

Na šta mu je car oštro uzvratio:

Naša dinastija Han ima sopstvene institucije, zasnovane na principu vladanja pomoću prinude i vrline. Zašto bismo se oslanjali samo na moralno vaspitanje i usvojili oblik vladavine dinastije Džou?

Naime, konfučijanski učenjaci su bili pristalice vladanja pomoću moralnog vaspitanja i korišćenja starog načina vladavine dinastije Džou, načina koji je počivao na tri načela: na stavljanju političkog težišta, ne na vođenje ratova protiv stranih država već na moralnom vaspitanju; potpunom napuštanju legalističke tradicije nasleđene od dinastije Ćin i isticanje moralnog vaspitanja; i podražavanju vojvode od Džoua u unapređivanju obreda i muzike i uspostavljanje institucija Hana utemeljenih na konfučijanskim idealima.[3] Razočaran ovakvim sinovljevim stavom i njegovom neodlučnošću, car Sjuen je hteo da ga smeni sa položaja naslednika, ali na kraju ipak nije to uradio.

Došavši na vlast posle očeve smrti 48. p. n. e. car Juan je zbog sklonosti prema konfučijanstvu i književnosti umnogome promenio njegovu politiku. Prema Han šuu:

Car je u audijenciji primao ljude sa raznim planovima i sugestijama i svakako se nadao da će njegov predlog biti prihvaćen... Došlo je do nadmetanja u kritici postojećih institucija i isticanju potrebe za promenom. Ponekad su predložene promene koje se nisu mogle sprovesti pa je to dovelo do obnove prvobitne politike. Dvorani su osporavali jedni druge, pa niži službenici i obični ljudi nisu znali kome da veruju.[4]

Sijao Vangdži, Liju Sijang i drugi teoretičari poznati po svom poznavanju Pet klasika uverili su cara Juana da treba da oponaša stare institucije.[3] Međutim, nisu bili u stanju da tačno opišu sadržaj obreda ranijih vladara, nisu čak ni bili u mogućnosti da se slože oko njihovih ključnih elemenata. To stanje povećalo je neodlučnost cara Juana, a ona je dovodila do čestih promena politike i ponekad izazivala veliki haos.[4]

Uz podršku učenjaka, započete su velike reforme. Car je ukinuo državni monopol na so i gvožđe, poljoprivrednu kancelariju u Beiđijau,[v] postojeće ambare i tri krojačke radionice za sezonska odela u državi Ći.[3] Takođe su ograničene takmičarske igre, smanjen broj carevih poseta carskom parku i ukinuta straža ispred Đijendžang i Ganćuen palate.[5] Osim toga, car je naredio plemićima da za polovinu smanje stražu ispred svojih praotačkih hramova. Glavarina se po novim uredbama plaćala na decu stariju od sedam godina, čime je ukinuta ranija glavarina za decu stariju od tri godine. Komorniku za carske štale naređeno je da smanji broj konja, a upraviteljima carskih šuma i ribnjaka da smanje broj životinja mesojeda. Prema carskom ukazu, ukinuta je dvorska služba za kočije, konje i pse. Neka carska lovišta i imanja otvorena su za siromašne seljake, i dozvoljeno im je da na njima obrađuju zemlju i gaje žitarice. Reformisani su i praotački hramovi. Prema novom sistemu, ukinuti su hramovi posvećeni dalekim carskim precima, na nivou vojnih zapovedništva i kraljevine. Jedini izuzeci bili su hramovi posvećeni Gao-cuu, osnivaču dinastije Han, i caru Venu. Takođe su ukinuti hramovi posvećeni caricama i plemićima pripadnicima prethodnih generacija.[4]

Car Juan se, poput svojih prethodnika, bavio i obrazovanjem. Uprkos malom broju profesora i učenika, visoki službenici na carskom dvoru sve više su dolazili iz redova visoko obrazovanih, zahvaljujući zvaničnoj politici promocije isključivo konfučijanskog učenja. Povećanje broja konfučijanskih službenika podstaklo je i procvat škola, a broj studenata vrthoglavo se povećavao. Car Juan je usvojio dodatne mere za podsticanje konfučijanskog učenja, uključujući i ukaz o izuzimanju poreza i kuluka ljudi upućenih u pojedine klasike, kao i ukaz kojim se odobrava da se na Carskom univerzitetu upiše neograničen broj studenata. Kasnije je zbog nedostatka sredstava taj broj ograničen na 1.000 studenata.[6] Juan je bio postavio profesora da predaje Đijang Fangovo tumačenje Klasične knjige promena, ali je kasnije povukao svoju odluku.[7]

Bilans Juanove vladavine u određenoj meri je kontroverzan. Car Juan je promovisao konfučijanstvo kao kinesku državnu religiju, imenovavši konfučijanske učenjake na važne državne položaje. Tradicionalno je opisivan kao blag čovek koji je iskreno brinuo za svoje podanike. Međutim, uprkos njegovim nastojanjima, carska vlast je počela da slabi prvenstveno usled njegove neodlučnosti i nesposobnosti da zaustavi frakcijske borbe unutar sopstvene administracije, gde je bio sklon da pokloni poverenje korumpiranim službenicima.

Car Juan je umro 3. jula 33. p. n. e. u svojoj prestonici Čanganu. Nasledio ga je sin Liju Ao, koji će postati poznat kao car Čeng. Juan je imao jednu suprugu prvog reda, caricu Vang Džengđun, koja je bila uticajna još za vreme njegove vladavine i čiji će klan Vang na kraju dovesti do pada dinastije Zapadni Han. Ostale careve supruge bile su nižeg reda, od kojih se najviše ističu Fu i Feng Juan, njegova omiljena supruga. Fu je pokušala da nametne svog sina za naslednika, ali u tome nije uspela i presto je nasledio sin carice Vang Džengđun.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Posthumna imena većine vladara dinastije Han, sadrže karakter sjao (kin: ; pin: xiào) koji znači sinovljeva odanost. U navođenju imena vladara ovaj karakter se obično izostavlja.
  2. ^ Kineski carevi su obično tokom različitih perioda svoje vladavine koristili brojna vladarska imena. Ta praksa se zadržala sve do dinastije Ming, kada je praksa postala da se koristi jedno.
  3. ^ Današnja Unutrašnja Mongolija.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jerković, Jovan; Pižurica, Mato; Pešikan, Mitar (2010). Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska. str. 201. t. 220. ISBN 978-86-7946-079-0. COBISS.SR 256189191. 
  2. ^ a b Grupa autora 2017, str. 117.
  3. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 242.
  4. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 243.
  5. ^ Grupa autora 2017, str. 242-243.
  6. ^ Grupa autora 2017, str. 262.
  7. ^ Grupa autora 2017, str. 237.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Grupa autora, Istorija kineske civilizacije (tom II), 2017. Beograd

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]