Pređi na sadržaj

Abu Ajub el Ansari

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ulaz u grobnicu Abu Ajub el Ansari na džamiji Ejup Sultan, Ejup, Istanbul, Turska.

Abu Ajub el Ansari[1] (preminuo 674. )[2] — rođen kao Halid bin Zajd bin Kulajb u Jahtribu — je poticao iz plemena Banu Nadžar i bio je bliski pratilac (arapski: الصحابه, sahaba) Muhameda. Ime je dobio po biblijskom Jovu. Abu Ajub je bio jedan od Ansara (arapski: الانصار, što znači pomagači, pomoćnici ili pokrovitelji) rane muslimanske istorije ili oni koji su podržali Muhameda nakon hidžre (migracije) u Medinu 622. godine. Patronim Abu Ajub, znači otac (abu) Ajuba. Abu Ajub je umro od dizenterije tokom Prve arapske opsade Carigrada.

Kada je Muhamed stigao u Medinu, svi stanovnici grada su se ponudili da ga smeste. Rečeno je da je odlučio da dozvoli svojoj kamili da hoda i izabrao da ostane tamo gde je hodala njegova kamila. Kamila se zaustavila u kući Abu Ajuba el Ansarija, člana plemena Bani An Nadžara, koji su smatrani najboljim plemenima Medine. Mada je Abu Ajub El Ansari pripremao obroke samo za Muhameda i Abubakra, Muhamed je uputio poruku da svi u susjedstvu budu pozvani da učestvuju u obroku. Na sveukupno iznenađenje i zadovoljstvo, svi od oko 180 ljudi koji su došli, bili su u mogućnosti da jedu do mile volje. To se smatralo čudom.

Vakif od El Masdžid an Nabavija: Zemlja El Masdžid Nabavija pripadala je dvoje mladih siročadi, Sahalu i Suhajlu, i kada su saznali da je Muhamed želeo da stekne njihovu zemlju u svrhu podizanja džamije; oni su otišli do Poslanika i ponudili mu zemlju kao dar, ali je Poslanik insistirao na popravljanju u plaćanju cene za zemlju upravo zato što su bili deca bez roditelja. Konačno dogovorenu kupovnu cenu platio je Abu Ajub el Ansari, koji je tako postao واقف (vakif, ili tvorac zadužbina ili mrtvačnice; donator) El Masdžid an Nabavi u ime ili u korist Muhameda.

Nakon muslimanskog osvajanja Egipta, Abu Ajub se preselio i živeo u kući u Fustatu, u blizini džamije Amr bin Alasa koja je dovršena 642. godine. uključujući ličnosti kao Zubajr ibn el Avam , Ubajda, Abu Dar, Abdulah ibn Omar i Abdulah ibn Amr bin Alas.[3]

On je takođe vodio istaknutu vojnu karijeru, o kojoj je rečeno: "On se nije držao dalje od bilo kakve borbe u kojoj su se muslimani angažovali od vremena Muhameda do vremena Muavije[potrebna odrednica], osim ako nije bio u isto vreme angažovan u drugoj bici koja se vodi negde drugde. "[4]

Poslednja vojna kampanja[uredi | uredi izvor]

U hadisu u Kital-e Rimu, poglavlju Sahih muslimana, Muhamed je prorokovao da će prva vojska koja će osvojiti Carigrad ući u Raj.

Muhamed ibn Džarir el Tabari beleži brojne upade protiv Vizantijskog carstva u periodu od A. H (godina od hidžre) 49. (9/2/669 - 28/1/670). Iako je Abu Ajub tada bio starac, to ga nije odvratilo od učešća. Ubrzo nakon borbe,[5] zabeleženo je da se razboleo i morao da se povuče. Šef vojnog osoblja Jazid ibn e Muavija je pitao: "Treba li vam nešto, Abu Ajube? " Na to je Abu Ajub odgovorio: "Prenesite moje selame (islamski pozdrav i oproštaj) muslimanskim vojskama i recite im:" Abu Ajub vas poziva da prodrite duboko u neprijateljsku teritoriju, koliko god možete; i da ga nosiš sa sobom, i da me treba zakopati pod tvojim nogama na zidovima Carigrada. " Nakon toga je umro. Jazid je naredio muslimanskoj vojsci da ispuni njegov zahtev i potisnuo neprijateljske snage dok nisu stigli do zidina Carigrada gde je Abu Ajub napokon pokopan.

O ovoj bici, Aslam ibn Imran pripoveda da je, dok su se borili protiv Vizantinaca, muslimanski vojnik prodirao duboko u redove neprijatelja. Ljudi su uzvikivali: "Subhan Alah! On je sam doprineo sopstvenom uništenju."Abu Ajub el Ansari je ustao i odgovorio:" O ljudi! Ovo tumačenje dajete ovom stihu, dok je ono otkriveno u vezi sa nama Ansar. Kada je Alah zaista dao čast islamu i njegove pristlice postali su mnogi, nakon čega su neki od nas potajno govorili jedni drugima ... "Naše bogatstvo je iscrpljeno, a Alah je dao čast islamu i njegovi pristalice postali su mnogi, ostanite usred našeg bogatstva i izmislite ono što je bilo iscrpljeno. ' Nakon toga, Alah je objavio Muhammedu, "I provedajte na putu Božjem (في سبيل الله), i ne doprinosite svom uništenju" ...[6] odbacujući ono što smo rekli. Dakle, uništenje leži u tome da ostanemo uz naše bogatstvo i da ga prepravimo i napuštamo borbu. "

Završno odmorište[uredi | uredi izvor]

“Izgrađen od belog mermera Mehmeda II, Osvajača, 1459. godine, uz turbeh Abu Eiuba Ensarija, legendarnog nosioca proroka, čiji je grob ovdje otkriven u viziji nekoliko dana nakon osvajanja…”[1]

Bidekerov Mediteran, morske luke i morski putevi: Priručnik za putnike, 1911

Posle osvajanja Konstantinopolja od strane otomanskih Turaka, podignut je grob iznad groba Abu Ajuba i džamije podignute u njegovu čast. Od tog trenutka, područje koje je sada poznato kao lokalitet Ejup postalo je sveto i mnogi otomanski zvaničnici zatražili su sahranu u blizini Abu Ajuba.[7]

Neki hadis o kojima ke pripovedao Abu Ajub[uredi | uredi izvor]

Abu Ajub el Ansari zaslužan je za pripovedanje mnogih izreka Muhameda. Dobro poznati primeri:

  • Allahov apostol je rekao: "Nije dopušteno da muškarac napusti brata muslimana više od tri noći. (Nezakonito je ni to) kad se sretnu, treba se da okrenu od drugog, a drugi se da okrene i sam suočiti se s prvim, a najbolji od njih je onaj koji prvi nudi pozdrav [za mir].[8]
  • Abu Ajub el Ansari pripoveda da je u noći Miradž Muhameda prošao pored Ibrahima (Avrama). Ibrahim je pitao: "O Džibrel, ko je s tobom?" Džibrel je odgovorio: "Muhamed." Ibrahim mu je rekao: "Naredi svom umetu da obiluje stabla raja, jer je zemlja raja plodna i ravnica je prostrana." Pitali su ga: "Koja su stabla raja?" On je odgovorio: "La havla va la kuvata ila bilah (arapski" لا حول ولاقوة لا بالله ".)"[9]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „A Part of the Eyoub (i.e., Uyüp) Cemetery, I, Constantinople, Turkey”. World Digital Library. 1890—1900. Pristupljeno 18. 10. 2013. 
  2. ^ Or 52 A.H, see Ibn Sa'd and Tabari, cited in Prof. Philip K Hitti, A History of the Arabs, London, 1951 revised edition, pp. 202
  3. ^ Masud ul-Hasan, Hadrat 'Umar Farooq, Islamic Publications Ltd. Lahore 1982
  4. ^ Muhammad ibn Sa'd, Kitāb at-Tabāqat al-Kabīr (The Great Book of Generations).
  5. ^ 'the real hero of the campaign was the aged Abu Ayyub al-Ansari ... whose presence in the contingent was desired for the blessing that might bring'. In A History of the Arabs, pp. 201-202
  6. ^ Quran, Surah Al-Baqara, 195, Muhammad Asad English translation
  7. ^ „Ayyub Sultan Mosque, Istanbul, Turkey”. Arhivirano iz originala 22. 08. 2018. g. Pristupljeno 20. 01. 2019. 
  8. ^ Both are recorded in Sahih Bukhari
  9. ^ from Musnad Ahmad ibn Hanbal, Majma al-Zawa'id

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Muhammad ibn Jarir al-Tabari, History v. 18 "Between Civil Wars: The Caliphate of Mu'awiyah," transl. Michael G. Morony, SUNY Press, Albany, 1987.
  • Muhammad Ibn Sa'd, Kitab at-Tabaqat al-Kabir, np, nd.
  • Prof. Philip K. Hitti, A History of the Arabs, Macmillan, London, 1951 rev.ed.