Uma

С Википедије, слободне енциклопедије
Procenat muslimanskog stanovništva na svetu

Uma (arap. أمة ['uma]) je arapska reč koja označava zajednicu ili naciju. Razlikuje se od reči šaʿab (شعب) koja znači narod sa zajedničkim precima i geografijom. Prema tome, može se reći da je nadnacionalna zajednica sa zajedničkom istorijom.

To je sinonim za umma al-islāmiyya (الأمة الإسلامية = „Islamska nacija“), koji se obično koristi da označi kolektivnu zajednicu islamskih naroda. U Kur'anu umma se obično odnosi na jednu grupu koja deli zajednička verska uverenja, posebno ona koja su predmet božanskog plana spasenja.[1][2] U kontekstu panislamizma i politike, reč uma se koristi da označi koncept zajednice vernika (umma al-mu'minīn (أمة المؤمنين)) i samim time čitavog islamskog sveta.

Opšta upotreba[уреди | уреди извор]

Reč uma se u arapskom jeziku odnosi na „narod“, tačnije na muslimanski narod sa zajedničkom ideologijom i kulturom. U Kur'anu prema reči Allaha reč uma se odnosi na muslimane. Ona se češće koristi u islamskim zemljama. Islamska uma apsolutno se odnosi na jedinstvo muslimana širom sveta. To je zajednička reč koja deli ljude na dve klase: jedni od njih su muslimani, a drugi su nemuslimani. Nemuslimani se posmatraju kao braća i sestre u pogledu svih bića, sinova Adama[potreban citat]. Islamska uma je odgovorna za poštovanje religije i zato koristi zajednici bez obzira da li je zajednica muslimanska ili nemuslimanska[potreban citat].

Pored svoje stroge verske konotacije, reč uma (أمة) se u arapskom koristi u opštem smislu „nacije“, kao al-umma wa al-šuʿūb (الأمم والشعوب = „nacije i narodi“). Arapski izraz za Ujedinjene nacije na arapskom je ạl-umma ạl-mutaḥida (الأمم المتحدة = „Ujedinjene nacije“). U islamskom smislu zajednice muslimana, reči obično prethodi arapski određen član.

Upotreba u islamu i poreklo[уреди | уреди извор]

Fraza umma wāḥida (أمة واحدة = „jedna zajednica“) u Kur'anu odnosi se na ceo islamski svet koji je postojao u to vreme. Kur'an kaže: „Ti [Muslimani] su najbolji narod čovečanstva, zapovedajući šta je pravedano (maʿruf, bukvalno „prepoznat [kao dobar]“) i zabranjujući šta je pogrešno (munkar, bukvalno „priznato [kao zlo]“)“ [3 : 110].

Korišćenje je dodatno pojašnjeno Ustavom iz Medine, rani dokument za koji se kaže da je nastao pregovorima Muhameda 622. godine sa vodećim klanova Medine, eksplicitno odnoseći se na jevrejske i paganske građane Medine kao pripadnika ume.[3][4][5][6]

Nastanak Ume[уреди | уреди извор]

U vreme Muhameda, pre koncepcije ume, arapskim zajednicama su obično upravljala srodstva.[7] Drugim rečima, politička ideologija Arapa centrirana je oko plemenskih sklonosti i krvnih veza.[7] U sred jednog plemenskog društva, religija islama pojavila se i zajedno sa njom koncept ume. Uma se pojavila u skladu sa idejom da je glasnik ili prorok poslat u zajednicu.[1] Međutim, za razliku od ranijih glasnika koji su bili poslati u različite zajednice u prošlosti (što se može naći među prorocima u Starom zavetu), Muhamedu je dat zadatak da razvije univerzalnu umu i to ne samo za Arape.[1] Muhamedova svrha kao kurira je bila da prenese božansku poruku, i da vodi islamsku zajednicu ka spasenju.[1] Pošto je Muhamed glasnikume, ukazuje da postoji božanska poruka, što dodatno ukazuje da Bog upravlja životnim poslovima ume.[7] Prema tome, svrha ume treba da bude zasnovana na religiji, prateći zapovesti Božje, radije nego srodstvo.[7]

Upotreba ume u Kur'anu[уреди | уреди извор]

Postoje ukupno šezdeset dva slučaja gde se termin uma se pominje u Kur'anu.[8] Upotreba reči uma u Kur'anu gotovo uvek odnosi se na etičke, jezičke, ili verska tela ljudi koji su predmet božanskog plana spasenja.[1][9] Značenje termina uma u Kur'anu izgleda da se transformiše kroz hronologiju Kur'ana.[8] Kada se reč prvi put koristi u Kur'anu teško ju je razlikovati od pojma qawm što se može prevesti kao pleme.[7] Kur'an priznaje da svaka uma ima glasnika koji je poslat da prenese božansku poruku zajednici i da sve ume čekaju konačnu Božju presudu.[7][9] Iako značenje ume počinje sa opštom primenom reči, ona se postepeno razvija u opštu oznaku za versku zajednicu, a potom se razvija da se konkretno odnosi na muslimansku zajednicu.[8] Pre nego što je počela isključivo da se odnosi na Muslimane, uma je obuhvatala i jevrejske i hrišćanske zajednice kao jednake sa muslimanima i odnosi se na njih kao sledbenike Knjige.[7][9] Ovo je dopunjeno Ustavom iz Medine koji proglašava sve članove ume, bez obzira na religiju, pripadnicima „jedne ume“.[7] U ovim odlomcima iz Kur'ana, uma može da se odnosi na jedinstvo čovečanstva kroz zajednička verovanja monoteističkih religija.[8] Međutim, Deni ističe da najskorija uma koja je primila Božijeg glasnika je arapska uma.[9] Kako su muslimani postali jači tokom boravka u Medini, arapska uma suzila na jednu umu isključivo za muslimane.[9] Ovo je potvrđeno na resakralizacijomn Kabe i Muhamedovom odlukom da ida na hodočašće u Meku, uz preusmeravanje molitve od Jerusalima ka Meki.[9] Period u kome se termin umamet koristi najčešće je u okviru trećeg mekanskog perioda praćeno medinskim periodom.[9] Široka upotreba termina tokom ova dva vremenska perioda pokazuje da je Muhamed nastojao da razvije koncept ume i da izdvoji muslimansku zajednicu.[9] Pored toga, rani mekanski ajeti uglavnom izjednačavaju umu sa religijom, dok u medinskom periodu se odlomci iz Kur'ana odnose konkretnije na odnos umr i religije.[9] Konačni ajeti koji se odnose na umu u Kur'anu odnosi se na muslimane kao „najbolju zajednicu“ i shodno tome dovelo je da se uma ekskluzivno povezuje za islam.[9]

Mekanska uma[уреди | уреди извор]

U početku nije izgledalo da će se nova muslimanska zajednica protiviti plemenima koji su već postojali u Meki.[10] Prvi muslimani nisu raskidali tradicionalne običaje Kurejša jer vizija za novu zajednicu uključuje moralne norme koje nisu bile nepoznate u plemenskom društvu Meke.[10] Međutim, ono što razlikuje ovu zajednicu od plemena bio je njen fokus na moral u životu osobe.[10]

Medinska uma[уреди | уреди извор]

Nakon što su Muhamed i prvi sledbenici bili prisiljeni da napuste Meku, zajednicu su pozdravili i primili Ansari u Medini, grupa pagana koji su prešli u islam.[1][11] Uprkos tome što je Medina već okupirana od brojnih jevrejskih i politeističkih plemena, dolazak Muhameda i njegovih sledbenika nije izazvala nikakvu opoziciju stanovnika Medine.[11] Po dolasku u Medinu, Muhamed osnovao Medinski ustav sa raznim plemenskim vođama u cilju formiranja mekanskih imigranata i stanovnika Medine u jednu zajednicu, umu. Umesto da ograničava članove ume na jedno pleme ili versku pripadnost kao što je bio slučaj kada se uma prvi put razvila u Meki, Medinski ustav osigurao je da je uma sastavljena od različitih ljudi i verovanja što je u suštini čini nadplemenom.[12] Islamski istoričar, Tabari, sugeriše da su prvobitne Muhamedove namere po dolasku u Medinu bile da uspostavi džamiju, međutim to je malo verovatno.[13] Tabari takođe tvrdi da je Muhamed prvi put održao zajedničku molitvu petakom u Medini.[14] Molitva je održana u petak jer je petak služio kao pijačni dan u Medini kako bi se omogućilo Jevrejima da svetkuju subotu.[14] Članstvo u umi nije ograničena na istrajnosti u muslimanskoj veri, već obuhvata sva plemena sve dok priznaju Muhameda (i njegoce sledbenike) kao zajednicu i političku ličnosti na vlasti.[13][15] Ustavom iz Medine se tvrdi da su jevrejska plemena i muslimani iz Medine formirali „jednu umu“.[7] Moguće je da je medinska uma bila čisto sekularna (u odnosu na kasnije transformacije ume u Meki) zbog raznih verovanja i prakse svojih članova.[13] Svrha Ustava iz Medine je da podrži političke obaveze i društvene odnose između različitih plemena.[13] Članovi medinske zajednice, iako ne potiče iz iste vere, su posvećeni jedno drugom kroz želju da brane opšte dobro zajednice.[13] Drugim rečima, zajednica je ujedinjena da sačuva svoje zajedničke interese.[13] Narod drugih verskih uverenja, a posebno oni koji se smatraju „Narodima Knjige“ su dobile posebnu Božiju zaštitu kroz ugovor o ḏimi.[7] Ovim verskim grupama je garantovana bezbednost po Bogu i Muhamedu zbog njihove zajedničke verske istorije jer su bili „sledbenici Knjige“. Ḏima je služila kao neka vrsta saveza između muslimana i nemuslimana.[7] U ranijim ḏima sporazumima, obe grupe su posmatrane kao ravnopravne u statusu i obe su bile u obavezi da pomognu onoj drugoj. Međutim, u kasnijim ugovorima, nakon što je islam stekao više snage širom Arabije, ḏima je shvaćena kao ispunjenje verskih dužnosti muslimana zajedno sa isplatom zekata.

Medinski ustav[уреди | уреди извор]

Medinski ustav je dokument koji je napravljen od strane proroka Muhameda kako bi regulisao socijalni i politički život u Medini.[16] Bavi se različitim plemenskim pitanjima kao što su organizovanje i rukovodstvo plemenskih grupa koje učestvuju, ratovanje, krvavi novac, otkup zarobljenika i ratni rashodi.[17] Na početku dokumenta se muslimani iz Kurejša (onih iz Meke) i muslimani iz Jatriba (one iz Medine) deklarišu kao uma ili jedna zajednica.[17] Reč uma pojavljuje se ponovo kada se dokument se odnosi na ugovor sa Jevrejima i navodi se da su Jevreji uma koja postoji uz umu muslimana ili da mogu biti uključeni u istu umu kao muslimani.[17] Dokument ipak navodi da će Jevreji koji se pridruže muslimanima da primaju pomoć i da imaju jednaka prava.[17] Pored toga, Jevrejima će biti garantovana bezbednost od muslimana, i odobreno im je da održavaju svoju religiju kao što muslimani održavaju svoji.[17] Ovo zaključuje da uma nije striktno verska zajednica u Medini.[7] Ustav iz Medine nabraja razna medinska plemena koja su proizašli iz Aws i Hazraj kao i nekoliko jevrejskih plemena kojima je odobreno da zadrže svoju plemensku organizaciju i rukovodstvo.[17] U dokumentu se takođe otkriva da svaka grupa, Muslimani i Jevreji, je odgovorna za svoje finansije, osim u vreme rata kada dele troškove.[7][17]

Povratak u Meku[уреди | уреди извор]

Nakon pada Meke, za članstvo u umi potrebna je posvećenost islamu.[13] Ovo se desilo kao rezultat to9ga da je islam počeo da se izdvaja ne samo iz paganstva, ali i judaizma i hrišćanstva naglašavajući model zajednice na osnovu Avrama.[10][10] Članstvo u umi je sada bilo na osnovu dva glavna principa. Prvi je da slave Boga na mirul, i drugo kako bi se pravilno slavio Bog mora se biti u vođenoj zajednici.[10]

Osnova ovoga novog društva su bili novi odnosi između ljudskih bića i Boga, i između ljudskih bića i drugih. Društvo je zajedno održao Poslanik. Zavadi među muslimanskim klanovima su zabranjeni.[10] Muhamedova zajednica je dizajnirana da transformiše sam svet kroz delovanje u njemu.[10]

Vidi još[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ а б в г д ђ Houtsma, M. Th (1987). E.J. Brill's First Encyclopaedia of Islam, 1913-1936. BRILL. стр. 125—126. ISBN 9004082654. 
  2. ^ Houtsma, M. Th. (1987). E. J. Brill's First Encyclopedia of Islam, 1913-1936. E. J. Brill. 
  3. ^ Firestone, Reuven (1999). Jihād: The Origin of Holy War in Islam. New York: Oxford University Press. стр. 118. ISBN 978-0-19-512580-1. 
  4. ^ „Muhammad”. Encyclopedia of Islam Online. 
  5. ^ Watt, W. Montgomery (1956). Muhammad at Medina. Oxford: Clarendon Press. 
  6. ^ Serjeant, R. B. (1964). „The Constitution of Medina”. Islamic Quarterly. 8: 4. 
  7. ^ а б в г д ђ е ж з и ј к л Watt, W. Montgomery (1972). Muhammad at Medina. Oxford: Clarendon Press. 
  8. ^ а б в г Bearman, P.; Th. Bianquis; C. E. Bosworth; E. van Donzel; W. P. Heinrichs (2013). „"Umma"”. Encyclopedia of Islam (Second изд.). Brill Online. 
  9. ^ а б в г д ђ е ж з и Denny, Frederick Mathewson (avgust 1975). „The Meaning of "Ummah" in the Qur'an”. History of Religions. The University of Chicago Press. 15 (1): 34—70. doi:10.1086/462733. 
  10. ^ а б в г д ђ е ж Hodgson, Marshall G. S. (1974). The Venture of Islam: Conscience and History in a World Civilization. Chicago, IL: The University of Chicago. 
  11. ^ а б Ye'or, Bat (1985). The Dhimmi: Jews and Christians under Islam. Cranberry, NJ: Associated University Press. 
  12. ^ Goitein, S.D. (1968). Studies in Islamic History and Institutions. Leiden, Netherlands: E. J. Brill. 
  13. ^ а б в г д ђ е Peters, Francis E.; Esposito, John L. (2006). The children of Abraham: Judaism, Christianity, Islam. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-12769-9. [мртва веза]
  14. ^ а б Watt, W. Montgomery; M.V. McDonald (1987). „The History of al-Tabari: The Foundation of the Community”. VII. Albany, NY: State University of New York. 
  15. ^ Peters, F. E. (1994). Muhammad and the Origins of Islam. Albany, NY: State University of New York. 
  16. ^ Esposito, John L. (2004). „"Ummah"”. The Islamic World: Past and Present. Oxford: Oxford University Press. 
  17. ^ а б в г д ђ е Lecker, Michael (2013). „Constitution of Medina”. Encyclopedia of Islam. Three.