Bederijana

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Bederijana (grč. Βεδερίανα, lat. Bederiana) je bila ranovizantijska tvrđava, koju je u 6. veku obnovio car Justinijan I (527-565). Prema svedočenju istoričara Prokopija, u blizini Bederijane nalazilo se carevo rodno selo Taurision (grč. Ταυρίσιον, lat. Taurisium — Taurisijum), a isti pisac je tim povodom opisao i Justinijanovo zasnivanje grada Justinijana Prima (grč. Ιουστινιανή Πρώτη, lat. Ivstiniana Prima / Justiniana Prima) u carevom rodnom zavičaju. Hroničar Jovan Antiohijski (7. vek) je povodom položaja Bederijane ukazao na obližnji Naisus (današnji Niš u Srbiji), dok je sam car Justinijan u svojoj XI noveli iz 535. godine izričito naglasio da se Justinijana Prima nalazila u provinciji Mediteranskoj Dakiji (lat. Dacia Mediterranea). Na osnovu pomenutih podataka, nauka je utvrdila da se Justinijana Prima nalazila na lokalitetu Caričin grad kod Lebana u Srbiji, dok se tvrđava Bederijana nalazila u istom kraju, na nekom od obližnjih ranovizantijskih arheoloških lokaliteta koji leže na širem prostoru između Leskovca, Prokuplja i Niša. Među kandidatima za ubikaciju Bederijane su lokalitet Kulina kod sela Balajnac i lokalitet Kale kod sela Zlata, a dalja arheološka istraživanja će pokazati koji se od nekoliko obližnjih lokaliteta može najpouzdanije ubicirati kao antička Bederijana.[1][2][3][4]

Ostale pretpostavke[uredi | uredi izvor]

Iako većina savremenih istraživača smatra da se Bederijana nalazila u blizini Caričinog grada (Justinijana Prima), u delu stručne javnosti (prvenstveno u današnjoj Severnoj Makedoniji) još uvek su prisutne i neke starije pretpostavke, po kojima se Bederijana nalazila na lokalitetu Drma kod sela Badar u blizini Skoplja. Takve pretpostavke, koje su bile zasnovane prvenstveno na sličnosti imena antičke tvrđave Bederijane i naziva savremenog sela Badar, nisu opstale pošto su dodatna istraživanja pokazala da je pomenuto selo dobilo to ime tek u vreme osmanske vlasti.[5][6][7][8]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ostrogorski 1955, str. 53-55, 78, 83, 145.
  2. ^ Petrović 2000, str. 197-216.
  3. ^ Milinković 2009, str. 239-246.
  4. ^ Turlej 2016, str. 47-86.
  5. ^ Tomovski 1967, str. 233-239.
  6. ^ Mikulčiќ 1977, str. 83-106.
  7. ^ Ristov 2015, str. 361-392.
  8. ^ Turlej 2016, str. 23-46.

Literatura[uredi | uredi izvor]