Bitka kod Dare

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka kod Dare
Deo Iberijskog rata

Razvoj bitke
Vreme530. God n.e
Mesto
Ishod odlučujuća vizantijska taktička pobeda
Sukobljene strane
Vizantija
Heruli
Huni
Sasanidsko carstvo
Komandanti i vođe
Velizar
Ivan Jermenac
Firouz,
Pitijaks,
Baresmanas
Jačina
25.000 ljudi[1] 50.000 ljudi[2][1]
Žrtve i gubici
nepoznati 8.000 ljudi[3]

Bitka kod Dare se odigrala u severozapadnoj Mesopotamiji 530. za vreme Iberijskog rata između vizantijske vojske na čelu sa Velizarom na jednoj, i persijske vojske na čelu sa Firouzom na drugoj strani. Završena je vizantijskom pobjedom, ona je imala je izuzetnog odjeka u tadašnjim političkim zbivanjima, mada se njena važnost ponekad zanemaruje, s obzirom na to da su sledeće godine Persijanci odneli pobedu nad Velizarom u bici kod Kalinika primoravši Vizantijce na mir 532. godine.

Pozadina bitke[uredi | uredi izvor]

Vizantijsko carstvo se nalazilo u ratu sa sasanidima zato što je Kavad I pokušao da na silu natera iverce, to jest današnje gruzine, da pređu u zaratustrizam. Gruzijski kralj je uspeo da izbegne Kavada, ali je Kavad pokušao da sklopi mir sa vizantijom, i pokušao da natera Justina I da usvoji njegovog sina Hozroja za svog naslednika. Justin, njegovi naslednici i njegov nećak, Justinijan I, su to odbili i poslali svoje generale Situ i Velizara u Persiju, gde su prvobitno bili poraženi. Justin je pokušao da pokrene pregovore, ali je Kavad umesto toga uputio vojsku od 40.000 ljudi u pravcu Dare 529. godine u današnjoj Turskoj, blizu sirijske granice. Godine 530. Velizar je poslat nazad u provinciju sa svojim pomoćnikom Hermogenom, i snagama od 25.000 ljudi. Kavad je odgovorio slanjem dodatnih 10.000 vojnika pod komandom pod komandom Peroza I, koji je podigao logor na oko 5 kilometara od Amodijusa.

Razmeštanje snaga[uredi | uredi izvor]

Uprkos tome što je bio nadbrojan, Velizar je odlučio da uđe u bitku protiv brojčano nadmoćnijih persijanaca. Iskopao je mnogobrojne rovove koji je trebalo da blokiraju persijsku konjicu, ostavljajući razmak između njih kako bi omogućio kontra-napad. Ove rovove je postavio napred pored pozicije svakog krila(levog i desnog) svoje vojske, dok je centralni rov ostao u pozadini. Tu je on postavio svoju ne toliko pouzdanu pešadiju, iza centralnog rova, čime je ona bila dovoljno blizu zidova tvrđave, čime je obezbeđivala vatrenu podršku svojoj vojsci sa borbenih položaja, na vrhu gradskih bedema. Na levom i desnom krilu nalazila se vizantijska konjica sumnjivog kvalita. Podršku na unutrašnjim stranama krila davale su im nevelike snage telesne garde sačinjene od huna : 300 hunskih konjanika pod Sunicima i Aiganima koji su podržavali levo krilo, kao i mnogo više huna na desnom krilu pod komandom Simasa i Askana. Velizar je takođe razmestio telesnu gardu sa Herulijskom konjicom pod komandom Paharasa na poziciju za izvođenje zasede, sa svog levog krila. Rezervu sastavljenu od sopstvene konjice iz reda bukelarija, držao je iza svog centra pod komandom Jovana Jermenina, njegovog čoveka od poverenja, zamenika i prijatelja iz detinjstva.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Prvog dana nije bilo opšteg angažovanja, ali je umesto toga došlo do izazivanja, i više borbi između šampiona svake od strana. U jednu borbu umešao se jedan persijski vitez koji je izazvao Velizara na borbu prsa u prsa, ali se umesto njega suočio sa vizantijskim kućnim slugom, po imenu Andrija. Andrija koga je Velizar tajno uvežbavao zajedno sa svojim ličnim obezbeđenjem, uspeo je ne samo da ubije persijanca već i još jednog izazivača toga dana. Persijanci su se nakon toga povukli u Amodij u toku noći.


Nakon okršaja iz prvog dana, Velizar je poslao pismo persijskom zapovedniku. Umesto da se bore u bici, on je verovao da je bolje izbeći sukoba, i da umesto toga svoje sporove mogu rešiti razgovorom. U pismou je pisalo: "Prvi blagoslov je mir, kao što je dogovoreno od strane ljudi koji imaju i malo razuma.... "Najbolji general je zato onaj koji je sposoban da donese mir iz rata. "Na pismo je međutim suprotna strana ostala "gluva" i sukobi su nastavljeni.

Tokom drugog dana bitke, pristigle su trupe sa više od 10.000 vojnika iz Nibisisa. Sasanidske i vizantijske trupe razmenile su vatru što je rezurltiralo manjim gubicima sa obe strane. Persijanci su oformili dve linije: desno krilo pod komandom Pitjaksesa i levo pod Baresamanesa.


Prvi talas persijskog napada bio je usmeren na vizantijsko levo krilo. Persijanci su forsirali prelazak preko vizantijskih šančeva, potiskujući vizantijku konjicu nazad. Ali je intervencija Suničkih huna koji su napadali sa unutrašnjosti vizantijskih borbenih linija, kao i Parhasov napad pomoću Herula iz zasede na protivničku stranu, prinudio je persijsko krilo na povlačenje.


Persijanci su nakon toga napali Vizantijko desno krilo, Perozije je na njih poslao Zajedane, takođe poznate kao "besmrtnici", koji su bili elitne persijske oklopljene udarne jednice kopljanika. Vizantijska pešadija i konjica bile su odgurnute ovde dok su branile svoje rovove, jer su se pre toga nalazile sa desne strane. Ali je Velizar izveo kontranapad sa svojom konjicom od bikelarija i razdvojio persijsku vojsku na dva dela. Polovinu persijanaca gonila je vizantijska konjica, dok je ostatak zarobljen, prilikom čega je ubijen Baresamanes zajedno sa oko 5 000 ljudi. Vizantijska konjica se takođe oporavila i usmerila neprijatlje u jedan pravac pri povlačenju. Velizar im je dozolio da neprijatelja gone još nekoliko kilometara, ali je dozvolio većini preživelih persijanaca da pobegnu.

Nakon bitke[uredi | uredi izvor]

Vizantija nije dugo uživala u pobedi. Nakon poraza u bici, lahmidski kralj El Mundhir IV ibn el Mundhir, sasanidski vazal, poslao je svoje trupe u pomoć sasanidskoj vojsci. Sa lahmidskom pomoću, 19. aprila 531.god. pod komandom Azaretesakoja je predvodio Spahbode, Persijanci su pobedili Velizara u bici kod Kalinika, delimično zahvaljujući neposlušnosti Velizarevih oficira, kao i zbog iscrpljnosti vizantijske vojske usled dugih marševa, što je dovelo do toga da je vizantija morala da pristane da plati danak u zamenu za primirje, tokom koga je trebalo da se Persijanci povuku iz Sirije.


Godine 540. i 544. Daru je napao Horozije I, koji nije imao uspeha ni u jednom napadu. Horozije ju je konačno zauzeo 573.god, govorilo se da je njen pad prouzrokovao ludilo kod cata Justina II. Justinova žena i Soifija i njegov prijatelj Tiberije Konstantin, preuzeli su kontrolu nad carstvom sve dok Justin nije umro 578. U međuvremenu persijancima je bilo omogućeno nesmetano napredovanje u dubinu carstva, ali je Horozije umro 579.

Car Mavrikije je porazio Persijance kod Dare 586., i povratio utvrđenje, ali su pesijanci pod Horozijem II porazili Vizantijce 604. Ovoga puta persijanci su razorili celi grad, ali su ga vizantijci ponovo izgradili 628. Godine 639. ne. Muslimanski Arapi su ga osvojili, i ostao je u njihovim rukama dsve do 942. godine kada je bio opustošen od strane Vizantijaca. Kasnije je bio ponovo opustošen od strane Jovana I Cimiskija 958. god, ali je vizantijci nikada više nisu povratili.

Bitka u literaturi i medijima[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Dare je detaljno opisana u delu "Archaeological and Ancient Literary Evidence for a Battle near Dara Gap, Turkey, AD 530: Topography, Texts & Trenches"-vidi delove dole. Ona je opisana i u tv seriji Time Commanders. Takođe se pominje 2006. god i u romanu Belisarius: The First Shall Be Last.

Na našem jeziku nedavno je u Vojno-istorijskom glasniku objavljen detaljan i sveobuhvatan prikaz bitke, pod naslovom "Bitka kod Dare, jun 530. godine".

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Haldon 2013, str. 29.
  2. ^ Haldon 2013, str. 31.
  3. ^ Haldon 2013, str. 31–32.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Procopius, History of the Wars, book I, chapter xiii.
  • Warren Treadgold, History of the Byzantine State and Society
  • Haldon, John (1. 05. 2013). The Byzantine Wars. History Press Limited. ISBN 978-0-7524-9652-8. 
  • Christopher Lillington-Martin, "Archaeological and Ancient Literary Evidence for a Battle near Dara Gap, Turkey, AD 530: Topography, Texts & Trenches", British Archaeological Reports (BAR) –S1717, 2007 The Late Roman Army in the Near East from Diocletian to the Arab Conquest Proceedings of a colloquium held at Potenza, Acerenza and Matera, Italy (May 2005) edited by Ariel S. Lewin and Pietrina Pellegrini with the aid of Zbigniew T. Fiema and Sylvain Janniard. ISBN 978-1-4073-0161-7.. (pages 299-311).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]