Pređi na sadržaj

Britanske anti-invazijske pripreme za Drugi svetski rat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Detalj utisnut na kutiju.

Britanske anti-invazijske pripreme za Drugi svetski rat podrazumevale su veliko-obimnu podelu vojne i građanske mobilizacije kao odgovor na pretnju invazije od nemačkih oružanih snaga 1940. i 1941. godine. Britanska armija trebalo je da se oporavi od poraza Britanske ekspedicionarne snage u Francuskoj, i 1,5 miliona ljudi primljeni su kao vojnici da služe deo vremena u Domovinskoj gardi. Brzo pravljenje polja utvrđenja transformisalo je veliki deo Ujedinjenog Kraljevstva, posebno južnu Englesku, u pripremljeno bojište. Nemački invazijski plan, operacija Morski lav, nikada nije razvijen više od preliminarnog skupljanja snaga. Danas, malo je ostalo od britanskih anti-invazijskih priprema. Samo pojačane betonske strukture kao što su posebne kutije, česte su.

Politička i vojna pozadina[uredi | uredi izvor]

Dana 1. septembra 1939. godine, Nemačka je izvršila invaziju na Poljsku, dva dana kasnije, Britanija i Francuska objavile su rat Nemačkoj, čime je počeo Drugi svetski rat. Za tri nedelje, Crvena armija Sovjetskog Saveza izvršila je invaziju na istočne delove Poljske u ispunjavanju tajnog dela sporazuma Ribentrop-Molotov. Britanske ekspedicione snage (BEF) poslate su na francusko-belgijsku granicu, ali Britanija i Francuska nisu preuzele nikakve direktne akcije da podrže Poljake. Do 1. oktobra, Poljska je bila potpuno okupirana.

Bilo je malo borbe u mesecima koji su sledili. U periodu poznatom kao „Lažni rat“, vojnici na obe strane trenirani su za rat i Francuzi i Britanci napravili su i postavili ljude na odbrane na istočnim granicama Francuske.

Dana 9. aprila 1940. godine, Nemačka je izvršila invaziju na Dansku i Norvešku.[1] Ova operacija unapred je onemogućila britanske sopstvene planove da izvrši invaziju na Norvešku. Danska se predala momentalno, i, nakon kratkotrajnog pokušaja Britanaca da ostanu u severnom delu zemlje, Norveška je takođe pala. Invazija Norveške bila je operacija kombinovanih snaga u kojoj je nemačka ratna mašinerija projektovala svoju moć preko mora; ovaj nemački uspeh bi bio viđen od Britanaca kao vrlo moćan.[2]

Dana 7. i 8. maja 1940. godine, u britanskom Donjem domu Parlamenta, Norveška debata otkrila je intenzivna nezadovoljstva sa otvorenim nezadovoljstvom vladom premijera Nevila Čemberlena. Dva dana kasnije, kako su se događaji ubrzano razvijali, Čemberlen je podneo ostavku i njega je nasledio Vinston Čerčil.

Dana 10. maja 1940. godine, Nemačka je izvršila invaziju na Francusku. Do tog vremena, BES su se sastojale od 10 pešadijskih divizija u tri korpusa, tenkovske brigade i Kraljevskog vazduhoplovstva koje je činilo oko 500 aviona. BES je bio zakačen od nemačkog diverzijskog udara preko Belgije, i onda izolovan od glavnog udara koji je došao preko ardenske šume. Dobro opremeljene i visoko-mobilne pancerske divizije Vermahta savladale su pripremljene odbrane. Bilo je nešto žestoke borbe, ali najveći deo BES-a povukao se na malu oblast oko francuske luke Denkerk.

Kako su stvari išle loše po saveznike u Francuskoj, postajalo je primetno da treba nekako razmišljati o mogućnosti potrebe da se odupre potencijalnoj invaziji Britanije od nemačkih snaga.

Britanske oružane snage[uredi | uredi izvor]

Britanska armija[uredi | uredi izvor]

Zarobljeni britanski i francuski vojnici pomažu jedni drugima na stepenicima uz klisuru kod Velul-le-roza, jun 1940.

Evakuacija britanskih i francuskih snaga (Operacija Dinamo) počela je 26. maja uz vazdušnu pokrivenost od KV-a, po skupoj ceni. Tokom narednih deset dana, 338.226 francuskih i britanskih vojnika evakuisano je u Britaniju. Najveći deo vojnika vraćen je u Britaniju, ali mnoga vojna vozila, tenkovi, oružje, municija i teška oprema i zemljišna oprema KV-a i skladišta ostala su u Francuskoj. Neki vojnici su se vratili čak i bez pušaka. Sledećih 215.000 vojnika evakuisano je iz luka južno od Kanala u Operaciji Arijel tokom juna.[3]

Juna 1940. godine, Britanska armija imala je 22 pešadijske divizije i jednu oklopnu diviziju. Pešadijske divizije su, u proseku, u pola snage, imali samo jednu šestinu njihove normalne artiljerije,[4] (preko 600 srednjih topova, i 18/25 funtaša, 280 haubica bilo je dostupno sa dodatnih 100 25 funtaša proizvedenih u junu, preko 300 4.5 haubica — 900 je bilo napravljeno 1940. godine. Odvojeno i 60 paunder hovicera i njihova modifikovana 4.5 verzija, kao i antikvikovani primerci 6 hovicera obnovljenog od rezerve nakon gubitka dostupnih modela u Francuskoj,[5] sa nekoliko stotina dodatnih 75 mm M 1897 topova i njihove municije koja je stizala iz SAD, i skoro im je potupno nedostajao transport (samo preko 2.000 prenosnika bilo je dostupno, ovaj broj se podizao do 3.000 do kraja jula). Postojao je kritičan nedostatak municije, tako da niko nije mogao biti pošteđen vežbanja.[6] Ipak, spisi pokazujuda su Britanci posedovali preko 290 miliona .303 municije različitih tipova 7. juna, ovaj broj se podizao na 400 miliona u avgustu. 7. korpus je formiran od generalne rezerve Domovinskih snaga, i uključivao je prvu oklopnu diviziju. U reorganizaciji u julu, divizije sa nekim stepenom mobilnosti plasirane su iza oblasti „obalske ljuske“, branjene plaže od Velškog do Nju Hevena u Saseksu. Rezervat Glavnog štaba proširen je na dva korpusa najsposobnijih jedinica. 7. korpus je bio smešten u Sariju do Južnog Londona i obuhvatao je 2. oklopnu 42. i 43. pešadijsku diviziju.[7]

Procene broja tenkova u Britaniji nakon pada Francuske variraju, Viskaun Kranburg govorio je u Domu lordova (1942. godine) da je Britanija imala samo 50 pešadijskih tenkova i 200 lakih tenkova opremljenih samo sa mitraljezima, i ove procene postale su osnova mita da je Britanija u junu imala vrlo malo tenkova. Međutim, Čerčil je govorio da je bilo 102 krstarećih tenkova, 132 pešadijska tenka i 252 laka tenka ostalo u Britaniji nakon pada Francuske.[8] Zvanična istorija daje procene za 10. jun 1940. godine od 103 kruzera, 142 pešadijska tenka (Grand Strategy Vol II pp. 265. J.R.M Butler). Drugi izvori nagoveštavaju da su su se brojevi više nego duplirali do kraja jula, ali čak i u junu, što se tiče srednjih tenkova, ovi brojevi su bili ekvivalent tri do četiri pancerske divizije. Bez obzira koji su bili precizni brojevi, u avgustu 1940. godine Britanska vlada se osećala dovoljno pouzdano u britansku moć da se suprotstavi invaziji (i u svoje fabrike za proizvodnju tenkova), tako da je poslala 52 krstareća i 50 pešadijskih tenkova u Egipat. U ovo vreme britanske fabrike su imale skoro sličan učinak kao nemačke po proizvodnji tenkova i do 1941. godine one bi ih prestigle.[9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ War crimes trial judgement on the invasion of Norway, via the Avalon Project- accessed 14 January 2008
  2. ^ MacKenzie 1995, str. 20.
  3. ^ „Operation Aerial, the evacuation from north western France, 15–25 June 1940”. Military History Encyclopedia on the Web. Pristupljeno 21. 12. 2010. 
  4. ^ Lowry 2004, str. 11.
  5. ^ „British Equipment Losses at Dukirk”. 
  6. ^ MacKenzie 1995, str. 52.
  7. ^ Collier, Basil (1957). The Defence of the United Kingdom, London. HMSO. str. 220. 
  8. ^ Churchill 1949, str. 128.
  9. ^ Edgerton, str. 64.

Fusnote[uredi | uredi izvor]

Opšte reference[uredi | uredi izvor]

Zvanični dokumenti[uredi | uredi izvor]

  • Consolidated Instructions to Invasion Committees in England and Wales (July 1942) HM Government.
  • Barrel Flame Traps, Flame Warfare. Military Training Pamphlet No. 53. Part 1. War Office. 1942. 

Zbirke[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

54° 0′ 13.176″ N 2° 32′ 52.28″ W / 54.00366000° S; 2.5478556° Z / 54.00366000; -2.5478556 (Centre of Great Britain) Landmarks centre of Great Britain