Bjelimići

Bjelimići su zajednica sela koja se nalaze u jugoistočnom dijelu opštine Konjic, nešto manje od 30 km od Boračkog jezera, između planina Visočice, Treskavice i Crvnja. Imaju status mjesne zajednice.

Naziv

Naziv Bjelimići često se pogrešno poistovjećuje i miješa s centralnim dijelom ovoga kraja, sa selom Odžaci. Nerijetko se može čuti da stanovništvo perifernih bjelimićkih sela ide u školu ili u prodavnicu u Bjelimiće. Moguće je da sam naziv Bjelimići vjerovatno ima veze sa bijelim snježnim pokrivačem jer se snjegovi zadrže u ovom kraju nešto duže nego u susjednim mjestima Glavatičevo i Župa Zagorska. Međutim, u svojim istraživanjima i sam Pavao Anđelić ostavlja mogućnost da se naziv Bjelimići može povezati i sa srednjovjekovnim prezimenom Bjelim, odnosno Bjelimlić. Bjelimlići su se odselili još za vrijeme Osmanlija. Da to ima neke veze pokazuje i veći broj stećaka u mjestu Police usred Visočice, a jedan predio u selu Ježeprosina u srcu Bjelimića „bez ikakva razloga” zove se Bjelim. Bjelimići su predio koji popunjava prostor između planine Visočice i rijeke Neretve.

Istorija

U kasnom srednjem vijeku Bjelimići su bili unutar upravnog sreza srednjovjekovnog Veletina. Veletin je sa svojim upravnim srezom spadao u župu Zagorje koja je i pripadala bosanskoj državi. Ne zna se da li je prije ova župa bila u posjedu humskih velmoža Sankovića. U 15. vijeku župa Zagorje bila je u posjedu humskih vojvoda Kosača. Iako su Bjelimići bili u njihovom posjedu, izvori od 1442. do 1465. navode da su u Bosni. Sam Veletin prvi put se spominje u istorijskim izvorima 1442, a onda tri puta tokom 1465. godine. Jedan dubrovački izvor od 29. juna 1442. spominje da Veletin (sa čitavim Bjelimićima) pripada Bosni. Izvor od 4. aprila 1465. donosi zaključak da je upravitelj grada u to doba bio poznati vlastelin Juraj Čemerović. Juraj Čemerović je bio poznati diplomata koga je vojvoda i herceg Stefan Vukčić Kosača nekoliko puta slao u Italiju. Čemerovići su imali svoj dvor u Odžacima (nedaleko od sela Doljani) kao i svoje posjede, koji su kasnije bili u timaru begova Šurkovića. Grad Veletin se spominje kao posjed Kosača u poveljama iz 1444, 1448. i 1454. Nema podataka o funkcionisanju grada u periodu Osmanlija. Utvrđenje Veletin je sagrađeno daleko od saobraćajnica, ali se u povelji iz 1442. spominje njegovo podgrađe, gdje se danas nalazi selo Ocrkavlje. Ovaj dio hercegove zemlje pao je pod osmansku vlast još 1465. godine. Doljani se spominju u popisu sandžaka vilajeta Hercegovina koji je napravljen u periodu od 1475. do 1477.

Mjesna zajednica

Karta mjesne zajednice Bjelimići

Bjelimići su predio od više sela u opštini Konjic. Jedno od tih sela zove se Odžaci, a od davnina je postojbina begovske porodice Šurković. Tu je bilo više odžaka i tri kule. Gospodari tih kula bili su (oko 1900) Ferhadbeg, Sejdibeg (umro 1906) i Hanefija. Sejdibegova kula (14x14 m) i danas je uzgor i to prizemlje i prvi sprat i u njoj se stanuje. Fehradbegova je kula (13x9 m) bila na dva sprata, a isto tako i Hanefijina, koja je srušena 1947, a kamen je upotrijebljen za gradnju zadružnog doma. Iako ne postoje pisani tragovi, usmenom predajom se prenosi da su osnivači džamije u Odžacima begovi Šurkovići.

Mjesna zajednica Bjelimići je zajednica sela Odžaci, Ježeprosina, Svijenča, Luka, Vranići, Gradeljina, Argud, Čitluk, Gornja Ljubuča, Donja Ljubuča, Mokro, Ocrkavlje, Doljani, Zabrđani, Tinje, Zavodac i Strane, Sopot, Veluša, Pločnik. Prije rata u Bosni i Hercegovini postojala su i sela Sitnik i Crnovići. Danas niko više ne živi u tim selima. Poslije rata Bjelimićima su pripala i neka od sela Župe Zagorske, i to Luko, Brda, Polje, Zelomići, Ljuta i Hotovlje i šest sela sa druge strane Neretve, i to Vilišta, Rajac, Gapići, Sovice, Stubljaci i Zalužje. Ratna migracija stanovništva učinila je to da danas u tim selima ima po jedan ili dva domaćinstva. Centralni dio mjesne zajednice čini selo Odžaci.

Literatura

• Kreševljaković, Hamdija. Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini (PDF). str. 74—75. 
• „Nekropola sa stećcima na lokalitetu Križevac u Doljanima, istorijsko područje”.