Vida Milosavljević Keva
vida milosavljević keva | |||
---|---|---|---|
Lični podaci | |||
Datum rođenja | 1. maj 1897. | ||
Mesto rođenja | Bagrdan, kod Jagodine, Kraljevina Srbija | ||
Datum smrti | 23. jul 1980.83 god.) ( | ||
Mesto smrti | Svetozarevo, SR Srbija, SFR Jugoslavija | ||
Profesija | domaćica | ||
Delovanje | |||
Član KPJ od | juna 1941. | ||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||
Odlikovanja |
|
Vida Milosavljević Keva (Bagrdan, kod Jagodine, 1. maj 1897 — Svetozarevo, 23. jul 1980), učesnica Narodnooslobodilačke borbe.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rođena je 1. maja 1897. godine u selu Bagrdanu, kod Jagodine.[1]
Bila je udata za Milana Milosavljevića, železničara, sa kojim je imala petoro dece. Godine 1921. porodica se preselila u Beograd, gde je njen suprug Milan dobio službu železničara, a kasnije postao vozovođa. Stanovali su na Senjaku.[1]
Tokom studija njeno dvoje najstarije dece — ćerka Ljubinka Buba, studentkinja tehnike i sin Jovan Joca, student medicine su se priključili revolcuionarnom studentskom pokretu. Preko njih, Vida je dobila prva saznanja o revolcucionarnom radničkom pokretu i marksizmu.[1]
Posle smrti supruga, Vida se sa troje mlađe dece preselila u Jagodinu, 1938. godine. Svesrdno je pomagala radnički pokret i rad ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), a juna 1941. godine postala je član KPJ.[2]
Nakon okupacije Jugoslavije, 1941. godine Vida je aktivno učestvovala u pomoći oko oragnizovanja ustanka. Njena kuća u Jagodini bila je punkt KPJ i preko nje je održavana veza sa partizanskim odredom. Avgusta 1941. godine poginuo je njen najstariji sin Jovan, a pošto je pretila opasnost da bude uhapšena, istog dana je otišla u partizane u Beličku partizanski četu.[1]
Posle Prve neprijateljske ofanzive, krajem 1941. godine sa glavninom partizanskih snaga se povukla u Sandžak, a potom prešla u Bosnu. Marta 1942. godine postaje borac Treće pomoravske čete Trećeg šumadijskog bataljona Druge proleterske udarne brigade. Tokom boravka u na oslobođenoj teritoriji Bosanske krajine obavljala je razne političke dužnosti. Kasnije je bila politički komesar pomoćnih odeljenja pri Vrhovnom štabu NOV i POJ. Učestvovala je u borbama tokom bitaka na Neretvi i Sutjesci, 1943. godine.[1]
U jesen 1944. godine sa Prvom proleterskom divizijom se vratila u Srbiju, gde je politički radila sa ženama u Gornjem Milanovcu, a potom u Jagodini. Posle oslobođenja Jugoslavije, aktivno je radila u Antifašističkom frontu žena (AFŽ). Bila je predsednica prvog Okružnog odbora AFŽ u Jagodini, kao i član Narodnooslobodilačkog odbora za Belički srez.[1]
Umrla je 23. jula 1980. godine u Svetozarevu.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941,[1] a Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda odlikovana je 29. januara 1945. godine.
Porodica
[uredi | uredi izvor]Četvoro od petoro njene dece bili su učesnici Narodnooslobodilačkog rata.
Stariji sin Jovan Joca (1919—1941), bio je član Okružnog komiteta KPJ za Jagodinu i poginuo je 8. avgusta 1941. godine. Njegova supruga Radmila Trifunović (1919—1943), poginula je maja 1943. godine u okolini Petrovca na Mlavi. Oboje su proglašeni za narodne heroje. Iza njih je ostala ćerkica Stojanka, rođena maja 1941. godine.[3]
Mlađi sin Petar Perica Milosavljević (1925—1942), bio je borac Užičkog bataljona Druge proleterske udarne brigade i poginuo je septembra 1942. godine u borbama sa četnicima na Manjači.[1]
Starija ćerka Ljubinka (1917), bila je član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju od 1940. godine. U toku NOR-a se nalazila na dužnostima člana Politodjela Druge proleterske udarne brigade, a kasnije je radila kao politički radnik i član CK SKOJ-a. Posle oslobođenja je bila društveno-politička radnica SR Srbije. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.[1]
Mlađa ćerka Zorica (1927), bila je partizanski kurir u požarevačkom kraju, a krajem 1941. su je zarobili četnici i predali policiji i potom je bila u logoru na Banjici. Posle puštanja iz logora, maja 1943. sa grupom istakutih partijskih radnika napustila je Beograd i prebacila se u Bosnu u Vrhovni štab. Politički je delovala na oslobođenoj teritoriji Bosanske krajine. Posle oslobođenja je bila društveno-politička radnica SR Srbije. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.[1]
Reference
[uredi | uredi izvor]Literatura
[uredi | uredi izvor]- Žene Srbije u NOB. „Nolit“ Beograd, 1975. godina.
- Narodni heroji Jugoslavije. Beograd: Mladost. 1975.
- Moma Marković Rat i revolucija (Sećanja 1941—1945). BIGZ, Beograd 1987. godina.