Vlatko Vukoslavić Hrvatinić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vlatko Vukoslavić
Donji Kraji u srednjovekovnoj Bosni
Lični podaci
Puno imeVlatko Vukoslavić
Datum rođenjapre 1325.
Mesto rođenjaBosanska banovina
Datum smrtiposle 26. novembra 1383.
Mesto smrtiBosanska banovina
Porodica
Supružniknepoznato
Potomstvotrojica sinova (vidi dole)
RoditeljiVukoslav Hrvatinić
nepoznato
DinastijaHrvatinići
knez Ključa
Periodoko 1343. - 1363.
PrethodnikVukoslav Hrvatinić
NaslednikVukac Hrvatinić

Vlatko Vukoslavić (pre 1325 - posle 26. novembra 1383) je bio velikaš iz Donjih Kraja. Služio je bosanske banove Stefana II, Tvrtka I i ugarskog kralja Lajoša I.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Vlatko je bio sin Vukoslava Hrvatinića, odnosno unuk Hrvatina Stjepanića, rodonačelnika porodice Hrvatinić. Imao je dvojicu braće, Vuka i Pavla. Sa braćom se pominje u ispravi od 25. maja 1325. godine. Sa Grgurom Pavlovićem pominje se 1351. godine pred banom Stefanom II Kotromanićem u vezi regulisanja imovinskih odnosa među Hrvatinovim potomcima. Vlatko nastupa u ime Vukoslavića kao najstariji Vukoslavov sin. Vukoslav je umro desetak godina ranije[1]. Grgur je, kao najstariji sin Pavla Hrvatinića, zastupao Pavloviće. Nakon smene na bosanskom prestolu (1353), Vlatko je nastojao da izgladi odnose sa Tvrtkom I (1353-1391). Od Tvrtka je očekivao potvrdu povlastica i dobara koje je dobio od Stefana II. Od Tvrtka, kao i njegovih roditelja, Vladislava i Jelene, i brata, kneza Vuka, Vlatko je dobio dve isprave 1353-4. godine. Kotromanići su jamčili Vlatku da neće nikada biti njihov talac ili zarobljenik. Takođe su mu potvrdili posede. Kada se Jelena vratila od ugarskog kralja Lajoša I (1354), Vlatku su ponovo potvrđene teritorije novom poveljom. Vlatko je, prema toj povelji, živeo u Ključu. Početkom 1357. godine dolazi do zahlađenja odnosa između bosanskog bana i ugarskog kralja. Pojedini Hrvatinići prilaze Lajošu, ali je Vlatko ostao veran banu Tvrtku. Ban mu je iste godine izdao ispravu kojom mu je zajamčio da neće pretrpeti nikakvu kaznu zbog nevere bratića Grgura Pavlovića. Za uzvrat, Vlatko je Tvrtku dugovao vojničku službu. Vlatko je, međutim, prešao na Lajoševu stranu prilikom ugarskog napada na Bosnu 1363. godine. Sa Lajošem je zaključio sporazum po kraljevom povratku iz Bosne. Na to upućuje podatak iz Lajoševog pisma (13. jul 1363) kojim je iz svog logora kraj Sane naredio zagrebačkom Kaptolu da sa kraljevim izaslanikom Nikolom Pavlovim iz Pakraca upute poverenika da učestvuje pri uvođenju međa poseda Sveti Toma (u okolini današnje Tomašice) i Zobočina, koji su pripadali gradu Bršćanovcu. Kralj ih je Vlatku dao u zamenu za Ključ. Zagrebački Kaptol je pismom potvrdio da je postupio po kraljevoj naredbi. Lajoš je 5. maja 1364. godine poveljom svečano potvrdio zamenu. Kralj je 12. avgusta 1366. godine izdao Vlatku novu povelju kojom ga je izuzeo od banske i palatinske vlasti obavezujući ga da se mora odazvati jedino kraljevskom sudu. Vlatkova prava su kršena 1370-tih godina i 1378. godine je posredovao sam ugarski kralj naređujući banu Petru Cudaru i podbanu Petru Čirku da štite Vlatkova prava. Vlatko se pominje kao jedan od svedoka u povelji zagrebačkog Kaptola od 27. avgusta 1380. godine. Poslednji put pominje se u ispravi župana Bazova od 26. novembra 1383. godine u vezi sa parnicom koja se pred njim vodila[2][3].

Porodica[uredi | uredi izvor]

Vlatko je bio sin Vukoslava Hrvatinića. Ime Vlatkove majke nije poznato. Imao je trojicu sinova:

  • Vukoslava (umro posle 1363), pominje se u ispravi Tvrtka I iz 1357. godine kojom su Vlatku potvrđene teritorije. Ne pominje se nakon Vlatkovog prelaska na stranu Lajoša I.
  • Grgura
  • Nikolu

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Stjepan (knez Donjih Kraja)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Hrvatin Stjepanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Vukoslav Hrvatinić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Vlatko Vukoslavić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mrgić 2002, str. 47
  2. ^ Hrvatski biografski leksikon
  3. ^ Mrgić 2002, str. 48–55

Literatura[uredi | uredi izvor]