Pređi na sadržaj

Gvido Bruneti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gvido Bruneti
Profesor u toku jedne svoje konferencije
Datum rođenja(1937-05-22)22. maj 1937.(87 god.)
Mesto rođenjaFraine, Kraljevina Italija
ZanimanjePsiholog i pisac

Gvido Bruneti (engl. Guido Brunetti; rođen u gradu Fraine, 22. maja 1937. godine) je italijanski psiholog i pisac.

Živi i radi u Rimu. Predavao je na univerzitetima u Rimu, Lečeu i Salernu. Autor je brojnih knjiga i eseja iz različitih oblasti neuronauke, psihijatrije i psihoanalize. Brunetija su autoritativni neuronaučnici definisali kao „humanistu-naučnika” (Vizioli) i „jednog od retkih autora sposobnih da napišu knjigu o mozgu i umu” (Bončineli). Obimna naučna produkcija zajedno sa odličnim ocenama kritičara čini da „Bruneti pripada panteonu klasika neuronaučne književnosti“ (D'Aloizio).[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Njegova bibliografija je ogromna i raznolika. Rođen u gradu Fraine (Kijeti) od Marije Peličote i Valentina Brunetija, odlikovanog borca u Prvom i Drugom svetskom ratu čiji je život obeležen dugim, mukotrpnim godinama patnje i zatvora. Njegov lik će postati stalni uzor u intelektualnom, moralnom i duhovnom formiranju Brunetija. Na ovom evolucionom putu, njegova majka predstavlja se kao prototip natprirodnog uticaja. U braku sa Anitom D’Aloizio, psihologom, ima dvoje dece: Valentina, advokata, i Marčela, lekara i vaskularnog hirurga.

Sa 11 godina definitivno je napustio rodni kraj i preselio se u Nemi, na periferiji Rima, do početka srednje škole. Posle srednje škole studirao je na univerzitetima u Napulju, Urbinu i Lečeu, gde je diplomirao sa tezom o lečenju i oporavku asocijalnih i mentalno zaostalih maloletnika. Godine 1970. specijalizovao se na polju psihologije na Univerzitetu u Torinu.

Godine 1960. pobedio je na konkursu Ministarstva pravde i radio u ustanovama za maloletnike u okviru naučnog posmatranja i rehabilitacije adolescenata hospitalizovanih zbog poremećaja ponašanja i iz pravosudnih razloga.

Godine 1970. prebačen je u Rim da se bavi organizacijom i funkcionisanjem delatnosti kriminologa i psihologa u italijanskim zatvorima u pomenutom odeljenju. Kao stručnjak sarađuje sa Sudom u Rimu i nekoliko godina je imao funkciju u Predsedništvu Ministarskog veća, gde ga zanima stanje mladih u Italiji i Evropi. To je dugo i izvanredno profesionalno i intelektualno iskustvo, koje mu omogućava da produbi kako svesne i nesvesne mehanizme ljudskog ponašanja (normalnog i patološkog) tako i strukturu i funkcionisanje mozga i uma. Ovaj širok i raznolik profesionalni put odražava evoluciju njegovih višestrukih kulturnih i naučnih interesovanja. Ta interesovanja se kreću prvo u oblasti specijalnih pedagogija, zatim u oblasti psihologije, psihoanalize i psihijatrije i na kraju u oblasti nove neuronauke. Koje su, počevši od devedesetih godina 20. veka, postale glavni predmet njegovog istraživanja, njegovih knjiga i njegovih eseja.

Godine 1980. dao je ostavku na funkciju u Ministarstvu pravde i bavio se psihoterapijskom dijagnostikom i lečenjem mentalnih poremećaja, kako kao honorarni radnik, tako i u medicinsko-psiho-pedagoškim institutima, porodičnim savetovalištima, neurološkim rehabilitacionim centrima. Takođe se intenzivno bavio i pisanjem. Objavljuje svoje prve knjige: „Il disegno nella vita del fanciullo” (1972), „La condizione giovanile e il disadattamento” (1974), „Assistenza all’infanzia” (1975), „Questioni di psicopatologia” (2002).

Trinitarna koncepcija ličnosti[uredi | uredi izvor]

Jedan od fundamentalnih aspekata njegove misli je trinitarna, trijalistička koncepcija ličnosti. Bruneti uvodi koncept homo persona u materijalistički monizam Frojdove homo prirode, u neuronski homo neuronaučnog redukcionizma i u klasični dualizam Platona, Aristotela, Avgustina, Tome Akvinskog o razlikovanju duše i tela. Racionalni kartezijanski čovek, koji živi u dve dimenzije, fizičkoj i psihičkoj (duh i telo), dodaje i neizostavnu duhovnu prirodu (spiritualis natura). On je čovek u tri dimenzije, koje se ispoljavaju kao supstanca, ja, svest, ontološki subjekt, postojanje, subjektivnost, duh, misao. Oni su nematerijalni entiteti, koji se ne poklapaju nužno sa duhom i telom, i do sada nisu „dokazani“ jer se ne mogu „objasniti“ eksperimentalnim, empirijskim metodama.

Zaista, pojam ličnosti nalazi svoju definiciju u mnogim disciplinama, kao što su filozofija, antropologija, teologija, psihoanaliza, sociologija, pravo. Temu u filozofiju uvodi stoicizam, produbljuje hrišćanstvo i nastavlja moderna i savremena misao, posebno personalizam i egzistencijalizam.

Homo persona kod Brunetija je shvaćena kao nesvodiva razlika između mozga, psihe i uma, koja ima očigledno bestelesan kvalitet, koji čini suštinski element pojedinca. Ta treća dimenzija prevazilazi telo, nalazi se iznad materijalne supstance, ali je „otelovljena” u mozgu, materijalizuje se, ne gubeći svoj duhovni karakter.

Bruneti objašnjava da nema uma bez mozga, ne može se misliti u odsustvu mozga. Ali mozak nije ego, ne može se poistovetiti sa mišlju. Aktivnost mozga ne objašnjava misao, kao što su to već pretpostavili Sokrat i Platon, a zatim neuronaučnici Čarls Skot Šerington i Džon Ekles i na kraju drugi autori, uključujući Hajdegera, Binsvangera i Popera.

Ljudsko biće pripada dvema vrstama sa „različitim“ svojstvima: on je biološki objekat i stoga podleže fizičkim zakonima, ali poseduje i mentalna svojstva koja „ne podležu zakonima fizičke prirode". Tu je „telo“, materijalni objekat, ali postoji i nevidljiva suština, bez tela, a to je duša, duh, subjektivna stanja. Telo bez ovih kvaliteta je „ništa“. Ja sam telo koje "imam", ali takođe, kako se Binsvanger slaže, telo koje "ja jesam".

Homo persona Gvida Brunetija je stoga biološko telo, psihički entitet i „neuočljiva“ nematerijalna suština: tri stvari u jednom. Poput Frojda, njega interesuju ne samo „prizemlje i podrum zgrade“, već i „gornji spratovi“ ljudskog bića i njegovog duhovnog života.

To je koncept koji se otkriva – kaže Tonino Kantelmi, profesor psihijatrije na Univerzitetu La Sapijenca u Rimu – „odlučujuće prevazilaženje i neuronaučnog redukcionizma i redukcionizma ljudskih nauka”. Kantelmi kaže da je Bruneti poznat po tome što je razradio trinitarnu teoriju ljudske ličnosti, što predstavlja „fundamentalni doprinos posebno u eri u kojoj mnoge ideje dovode u pitanje koncept čoveka”. Tekst je „primer transdisciplinarnosti u kojoj se konvergiraju različita znanja koja se uzdižu do jedinstvene sinteze o složenim i fascinantnim temama“.

Đulio Maira, međunarodno poznati neuronaučnik, tvrdi da Bruneti „dodaje mnoge važne delove našem znanju“ sa ciljem da „razjasni nejasne tačke koje se tiču mozga, uma i savesti“, pokušavajući da „da odgovore na duboke naučne i filozofska pitanja vezana za njih“.

Kritika Brunetijevog rada[uredi | uredi izvor]

Neuronaučnici i naučnici različitih kulturnih sredina ispitali su rad Gvida Brunetija, ističući više elemenata koji ga karakterišu. Neurološki naučnik, Rafaelo Vicioli, piše da je rad njegovog kolege Brunetija deo divne linije studija usmerenih ka praćenju najvišeg moralnog imperativa nauke, primene našeg znanja kako bismo iz njega izvukli maksimalnu korist za čovečanstvo. Dok, Frančesko Bruno, profesor psihijatrije, potvrđuje da njegov profesionalni i naučni put predstavlja „plodne posledice i široka epistemološka otvora sa jakim etičkim referencama“. Takođe Bruno kaže da je autor u stanju da se posveti „jednom od najsmelijih ciljeva kojima naučnik može da teži: izražavanju pisanja, kombinovanju različitih znanja, činjenici koja Brunetija svrstava među najkompetentnije i najinteresantnije autore u oblasti neuronauka“. Nikola Koko objašnjava da Brunetijevi spisi „predstavljaju izuzetno višestruko i artikulisano delo, kako zbog ogromnog područja uticaja, tako i zbog dosledne homogenosti istraživanja“. Vinćenco Rapizarda objašnjava da je delo „bogato neuronaučnim, psihijatrijskim, psihoanalitičkim i filozofskim saznanjima”, koje izražava „univerzalnu kulturu”. Neuronaučnik Edoardo Bončineli zaključuje da je Bruneti „jedan od retkih autora koji je sposoban da napiše knjigu o mozgu, umu i savesti”.

Dela[uredi | uredi izvor]

  • Fascino e mistero del cervello e della mente, Campanotto Editore, Pasian di Prato 2020.
  • Le ali dell'anima. Dal neurone al pensiero, Edizioni Neuroscienze.net, Roma, 2015.
  • Quel fascino ambiguo del cervello, Campanotto Editore, Pasian di Prato 2013.
  • Le misteriose finestre dell'anima: gli ultimi, straordinari progressi sul cervello e la mente, Pasian di Prato, Campanotto Editore, 2011.
  • Basi neuroscientifiche dei processi educativi e socio-culturali, in AA.VV., Pedagogia sociale, Edizione Pensa, Lecce 2009.
  • Pillole per vivere sereni e felici, Pasian di Prato, Campanotto Editore, 2007.
  • Più grande del cielo, più profondo del mare, Roma, Edizioni universitarie romane, 2006.
  • I colori della mente, Roma, Edizioni Associate, 2004.
  • Questioni di psicopatologia, Cosenza, Pellegrini Editore, 2002.
  • Sviluppo umano e sua patologia, Roma, 1996.
  • Casa Giocosa. Attività riabilitativa nel recupero psicopedagogico del ragazzo con handicap psichico, Roma, Edizioni Kappa, 1990. (Et al.)
  • 7 Nobel per un futuro, Roma, Edizioni Teknos, 1990. (Et al.)
  • Il codice della mente, Edizioni Sigma-tau 1986. (Et al.)
  • Psicoanalisi ed arte, Vasto, Edizioni Marval, 1982.
  • Lo sviluppo psichico del bambino, Porto P. Picena, Edizioni Istituto di riabilitazione, 1981.
  • Problemi di ristrutturazione della giustizia, Macerata, Edizioni Biemmegraf, 1978. (Et al.)
  • Studi in materia di riabilitazione in ambito penale, Lodi, Associazione S. Maria delle Grazie, 1976.
  • Assistenza all'infanzia: problema aperto, Valmar, 1975.
  • Studi e orientamenti sull'assistenza carceraria e post-carceraria, Edizioni Assoc. S.M. delle Grazie, Lodi 1975
  • La condizione giovanile e il disadattamento, Collezione: Saggi di pedagogia, Urbino, Argalia, 1974.
  • Il disegno nella vita del fanciullo: indagine psicologica, Collezione: Piccola biblioteca pedagogica, Nuova rivista pedagogica, Roma, 1972.
  • La casa di rieducazione di Deliceto, Centro Editoria Scolastica E Popolare, Napoli 1971. [2]

Ode[uredi | uredi izvor]

  • Gvido Bruneti je napisao tri himne: Ode a Nemi, Ode a Viareggio, Ode a Fraine. Te tri ploče, koje sadrže ode, postavljene su od strane Opštine na zidove zgrada u Nemiju, Vijaređu i Frajnu.

Počasti[uredi | uredi izvor]

  • Srebrna medalja za kulturu i umetnost (Medaglia d'argento ai benemeriti della cultura e dell'arte), 20. april 2006. godine[3]
  • Zvanični orden za zasluge (Ufficiale Ordine al Merito della Repubblica Italiana), 27. decembar 2003. godine, na predlog Vlade[4]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Prof. Guido BRUNETTI”. digilander.libero.it. Pristupljeno 2021-12-23. 
  2. ^ „Poeti e Scrittori contemporanei del vastese: Guido Brunetti, umanista-scienziato, scrittore”. www.vastospa.it. Pristupljeno 2021-12-23. 
  3. ^ „Medaglia d'argento ai benemeriti della cultura e dell'arte”. www.quirinale.it. Pristupljeno 2021-12-22. 
  4. ^ „Ufficiale Ordine al Merito della Repubblica Italiana”. www.quirinale.it. Pristupljeno 2021-12-22.