Dhjana (sanskrit: ध्यान dhyāna) ili džhana (pali: झान jhāna) označava motrenje, zagledanje, kontemplaciju[1], odnosno meditativnu zadubljenost koja se postiže intenzivnom koncentracijom na odredeni duhovni ili telesni predmet.[2]
Bitan je pojam u hinduizmu, džainizmu i budizmu. Ošo je opisuje kao "dublju pažnju usmerenu na sebe, koja uključuje opažaj tela, uma, čula i okoline, bez poistovećenja sa tim."[web 1]
Ekvivalent u kineskom jeziku je č'an a u japanskom zen.
Sanskritska reč dhyāna je nastala od indo-evropskog korena „dheia“, što znači gledati, videti. Originalno značenje reči bilo je razmotriti, sagledati, iako je već u Budino vreme dobila značenje meditativnog zadubljenja.[3]
Od vremena upanišada, indijski religijski pravci naglašavaju djanu i odnos učitelj-učenik.[4]
U sistemu joge, djana kao pretposlednji član duhovne discipline prethodi stanju pune sabranosti (samadi). Kasniji budistički modeli pružaju oštrije specifikacije i skoro doslovno odgovaraju formulacijama u Patanđalijevevim jogasutrama.[5] U svakom slučaju Patanđalijevo delo datira iz postbudističkog perioda.[5]
Sistem meditativnog zadubljenja nosi u nekoliko džainskih tekstova naziv džhana. U oba slučaja ima četiri razine ili područja, s analognim obeležjima kao u budizmu.[5]
Buda je reč džhana koristio da označi stupnjeve koje prelazi um na putu od uobičajene prenatrpanosti do potpune jasnoće. Džhana, zagledanje, je jedno od sredstava postizanja nirvane putem kroćenja svesti i postizanja potpunog mira.[1] Prvi korak u zagledanju je istrajna i redovna vežba do nivoa kada su pet prepreka napretku uma neutralisane.[3] Buda je uočio četiri stupnja zagledanja.[3]