Ilovajsk

Koordinate: 47° 55′ 34″ S; 38° 11′ 52″ I / 47.9262° S; 38.1979° I / 47.9262; 38.1979
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ilovajsk[1]
ukr. Ілова́йськ, rus. Илова́йск

Grb
Grb
Administrativni podaci
Država Ukrajina
OblastDonjecka oblast
Osnovan1869.
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2015.15.667 (procena)[2]
 — gustina1.451 st./km2
Geografske karakteristike
Koordinate47° 55′ 34″ S; 38° 11′ 52″ I / 47.9262° S; 38.1979° I / 47.9262; 38.1979
Vremenska zonaUTC+2 (EET), leti UTC+3 (EEST)
Aps. visina195 m
Površina358 km2
Ilovajsk[1] na karti Ukrajine
Ilovajsk[1]
Ilovajsk[1]
Ilovajsk[1] na karti Ukrajine

Ilovajsk (ukr. Іlováйsьk) — gradić je u Donjeckoj anglomeraciji, prema ukrajinskom zakonodavstvu — grad regionalnog značaja, podređen je Harciskom gradskom savetu kao delu Ukrajine. De fakto — od 2014. godine ovaj prostor je pod kontrolom samoproglašene Donjecke Narodne Republike[3][4].

Istorija[uredi | uredi izvor]

Osnovan je 60-tih godina 19. veka kao kontrolni punkt № 17 na železničkoj liniji HarkovTaganrog. Nazvan je po plemićima Ilovajskima čiji su preci nastanjivali prostor na ovom putu. Selo je počela da se ubrzano razvija još od kraja 80-ih godina XIX veka nakon povezivanja Kursko-Harkovsko-Azovske pruge sa Ekaterininskom. Nakon izgradnje drugog dela Ekateininske pruge (Dolgincevo-Volnovaha-Ilovajsk-Debaljcevo) od 1902—1904. godine Ilovajsk je postao čvorišna stanica. Dana 22. maja 1919. u stanici Ilovajsk sastali su se Glavnokomandujući Oružanih Snaga Južne Rusije Denikin i general-potpukovnik V. Z. Mai-Majevski, kada je ovaj bio imenovan komandant dobrovoljačke vojske. Zbog priliva velikog broja radnika povećao se broj stanovnika tokom 1903. godine tako da je broj žitelja narastao na 900 ljudi. Status grada Ilovajsk je stekao 1938. godine.

Ilovajsk za vreme Velikog otadžbinskog rata[uredi | uredi izvor]

Dana 22. oktobra 1941. godine sovjetske vlasti i trupe napustile su grad, koji su zatim okupirale nemačke trupe[5],[6] 4. septembra 1943. godine sovjetska vojska Južnog fronta oslobodila ga je nemačke okupacije tokom Donbaske operacije:[5]

  • 2-ga gardijska armija u sastavu :13-tog streljačkog korpusa(general-major Čančibadze Porfirij Georgievič) u sastavu: 295. streljačke divizije (pukovnik Dorofejev, Aleksandar Petrovič ), 302-ga streljačka divizija (general-major Rodionov, Aleksej Pavlovič), deo vojske 151-ve streljačke divizije (general-major Podšivajlov, Denis Protasovič); deo snaga 33-će gardijske tenkovske brigade (pukovnik Babenko, Ivan Mihajlovič), 62-ge gardijskog teškog artiljerijskog puka (podpukovnik Anisimov, Mitrofan Mitrofanovič); deo vojske 8-me lovačke protivtenkovske brigade (general-major artiljerije. Šalunov, Jakov Dmitrievič).
  • Peta udarna armija u sastavu: 3 gardijski streljački korpus (general-major Belov, Aleksandar Ivanovič), u sastavu: 96. streljačke divizije (pukovnik Levin, Semjonn Samuilovič), deo vojske 54. gardijske streljačke divizije (general-major Danilov, Mihail Matvejevič).

Trupe koje su učestvovale u oslobađanju Donbasa zauzeimale su mesta po pravcu, Ilovajsk, Artemovsk, Gorlovka, Debaljcevo, Enakievo, Konstantinovka, Čistjakovo (sada Torez) i druge gradove prema redosledu koji je naredio Vrhovni komandant J. V. Staljin svojim ukazom od 8. septembra 1943. godine u znak zahvalnosti zbog pobede u glavnom gradu Sovjetskog Saveza Moskvi naredio je da se ispali 20 artiljerijskih plotuna iz 224 oruđa.

Ukazom Vrhovnog Komandansta J. V. Staljna tokom proslave pobede, jedinice iz sastava različitih formacija koje su učestvovale u oslobađanju Ilovajska nazvane su jednim zajedničkim nazivom“Ilovajske”[5][7].

  • 96 gardijska streljačka divizija (pukovnik Ljevin, Semjon Samuilovič)[8]..

Boj za Ilovajsk 2014. godine[uredi | uredi izvor]

Tokom 2014. godine, za vreme oružanog sukoba u Istočnoj Ukrajini, u neposrednoj blizini grada kao i u samom gradu vođene su žestoke borbe između ustanika DNR i oružanih snaga Ukrajine. Kao rezultat borbi, grad je ostao pod kontrolom DNR, čiji su borci naneli ozbiljan poraz ukrajinskoj vojsci, gde su prema brojnim navodima, ukrajinske snage pretrpele značajne gubitke. Objekti i infrastruktura grada u velikoj meri su bili razrušeni tokom sukoba. Predstavnici samoproglašene Donjecke Narodne Republike proglasili su Ilovajsk “Gradom- herojem”. To se dogodilo na sastanku sa građanima, a bile su to reči predsedavajućeg Nacionalnog Saveta DNR Denisa Pušilina[9].

Simbolika[uredi | uredi izvor]

Dana 4. decembra 2015. Ilovajski gradski savet usvojio je novi amblem grada (autora Mukovnin, M. V. Ljanika)[10].

Nakon sukoba[uredi | uredi izvor]

Većina stanovnika se vratila u grad. Danas se Ilovajsk obnavlja, obnovljeno je mnogo objekata (uključujući kuće). Međutim, oko 10% ilovajčana se nije vratilo svojim kućama.

Industrija i transport[uredi | uredi izvor]

Veliki železnički čvor (Ilovajska stanica). Stanovništvo u gradu je uglavnom zaposleno u preduzećima železničkog prevoza. Od 2016. prosečna plata u gradu je oko 4000-5000 ruskih rubalja. Oko 40% zaposlenih u nacionalnoj ekonomiji radi u Ilovajskom odeljenju Donjecke železnice. Ilovajsku je poznat po tome što je u njemu ranije bilo puno pekara, hleb iz ovog mesta u sovjetsko vreme bio je smatran najboljim u zemlji, ali danas je izgubio dosta od svoje nekadašnje slave. Većina ljudi zaposlena je u privatnim preduzećima, ili radi u većim gradovima (Harcizsk, Makejevka, Donjecka itd.) . Obrazovni sistem u Ilovajsku do 2008. godine sačinjavale su 4 škole. Ali posle 2008. godine dve škole (12 i 15) su spojene u jednu školu pod nazivom UVK №1(kasnije preimenovane u školu №12). Danas u Ilovajsku postoje 3 škole (12, 13, 14.). Takođe, u Ilovajsku rade 3 vrtića, od kojih je jedan trenutno zatvoren zbog renoviranja. Iako ih je bilo 5 – jedan koji je bio pod upravom škole №12 prestao je sa radom, a zatim je objekat demontiran; a drugi je prebačen u privatno vlasništvo, a zatim je spaljen (pre rata). U gradu postoji i škola umetnosti, koja služi za obrazovanje mladih talenata. Takođe postoje i “Palata kultura” i sportski kompleks sa stadionom. Gasifikovan je samo zapadni deo grada.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Naselёnnый punkt raspoložen na ne kontroliruemoй vlastяmi Ukrainы territorii (sm. Vooružёnnый konflikt na vostoke Ukrainы).
  2. ^ „Deržavniй komіtet statistiki Ukraїni. Čiselьnіstь naяvnogo naselennя Ukraїni na 1 sіčnя 2015 roku, Kiїv-2015 (pdf)”. Arhivirano iz originala 19. 08. 2016. g. Pristupljeno 02. 03. 2017. 
  3. ^ „Kabmin nazval goroda Donbassa, podkontrolьnыe separatistam”. korrespondent.net. Pristupljeno 9. 10. 2015. 
  4. ^ „Novosti dnя: DNR prepodnesla Porošenko svoё videnie provedeniя vыborov na Donbasse. Polnый tekst - 13. 5. 2015. segodnя”. Dialog.ua. Pristupljeno 10. 10. 2015. 
  5. ^ a b v Spravočnik «Osvoboždenie gorodov: Spravočnik po osvoboždeniю gorodov v period Velikoй Otečestvennoй voйnы 1941—1945». M. L. Dudarenko, Ю. G. Perečnev, V. T. Eliseev i dr. M.: Voenizdat, 1985. 598 s.
  6. ^ Isaev A. V. Ot Dubno do Rostova. — M.: AST; Tranzitkniga, 2004.
  7. ^ Sajt Soldat.ru.
  8. ^ „Saйt RKKA”. Arhivirano iz originala 30. 09. 2018. g. Pristupljeno 02. 03. 2017. 
  9. ^ DNR priznaёt Ilovaйsk gorodom-geroem // Lenta.ru, 05.12.2014
  10. ^ „GP «Počta Donbassa» vvodit v obraщenie standartnuю počtovuю marku pervogo vыpuska «Ilovaйsk»”. Arhivirano iz originala 4. 3. 2016. g. Pristupljeno 2. 3. 2017. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Krasnoznamёnnый Kievskiй. Očerki istorii Krasnoznamёnnogo Kievskogo voennogo okruga (1919—1979). Izdanie vtoroe, ispravlennoe i dopolnennoe. Kiev, izdatelьstvo političeskoй literaturы Ukrainы, 1979.
  • Voennый эnciklopedičeskiй slovarь. M., Voennoe izdatelьstvo, 1984.
  • Spravočnik «Osvoboždenie gorodov: Spravočnik po osvoboždeniю gorodov v period Velikoй Otečestvennoй voйnы 1941—1945». M. L. Dudarenko, Ю. G. Perečnev, V. T. Eliseev i dr. M.: Voenizdat, 1985. 598 s.
  • Isaev A. V. Ot Dubno do Rostova. — M.: AST; Tranzitkniga, 2004.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]