Klaus Sluter

Klaus Sluter (hol. Claus Sluter; Harlem, oko 1340/50 — Burgundija, između 24. septembra i 30. januara 1406) bio je holandski vajstar. Sluter je bio uticajni majstor ranog holandskog vajarstva. Sluter se udaljio od tada dominirajućeg francuskog ukusa stvarajući veoma lične monumentalne vajarske forme koje karakteriše jedan duhovni realizam. Imao je veliki uticaj na sjevernoevropske vajare i slikare u XV vijeka.

Rođen polovinom 14. vijeka, Sluter je poznatiji po svom radu i djelu nego po podacima o svom životu. Smatra se da je on bio Klaus de Slutere van Herlam (Harlem), kog se nalazi u bilješkama udruženja kamenorezaca u Briselu iz oko 1379. godine. Iz arhive vojvodstva je poznato da je 1385. godine pristupio usluzi Filipu II Smjelom, vojvodi Burgundije, koji je bio vladar Nizozemske i regent Francuske posljednjih decenija 14. vijeka. Filip Smjeli je osnovao kartezijanski manastir u Šamolu u Dižonu 1389. godine i pretvorio je njenu kapelu u dinastički mauzolej ukrašen Sluterovim skulpturama.

Djelo

Sv. Jovan Krstitelj, Klaus Sluter, Metropolitenski muzej u Njujorku.

Sve preostale Sluterove skulpture su rađene za Filipa Smjelog. Dvije kompozicije se još uvijek mogu naći u Šamolu: u jednoj dvije figure na centralnom stubu koji dijele portal kapele pokazuju vojvodu i vojvotkinju koje njihovi pokrovitelji, sv. Jovan Krstitelj i sv. Katarina, predstavljaju Bogorodici i Isusu; Pa Mojsijev u klaustru nadgrađen je grupom svetaca proroka koji predskazuju Hristovu golgotu. Drugo Sluterovo nestalo djelo je vlastiti nadgrobni spomenik vojvode, koji se nekada nalazio u kapeli Šamola ali je kasnije premješten u Muzej lijepih umjetnosti u Dižonu i tamo ponovo sklopljen.

Grobnica Filipa Smjelog

Sluterovo posljednje očuvano djelo, nadgrobni spomenik Filipa II Smjelog, je prvo naručen Žanu de Marvilu koji je odgovoran samo sa arkadnu galeriju ispod sepulkralne ploče rađenu u crnom mermeru iz Dinana. Četrdeset figura visine 41 cm koje je dizajnirao ili isklesao Sluter, predstavljaju „uplakanu procesiju”. Danas se sve ove figure tu ne nalaze; tri su izgubljene, tri su u Muzeju umjetnosti Klivlenda, a jedna je u privatnoj zbirci u Francuskoj. One će kasnije poslužiti kao model Sluterovom nećaku Klausu de Vervu, Huanu de la Uerti, i drugim umjetnicima koji su izrađivali grobnice širom Francuske i šire. Sluter nije izmislio „uplakanu procesiju” niti je dizajnirao okruženje za nju, ali je predstavio figure kao samostalne „plačljivce” a ne kao masu, tako da svaka ima svoj poseban izraz; neke otvoreno izražavaju žalost, druge su uzdržane, ali su sve odjevene u tešku vunenu tuniku koja im pokriva glave, koje ponekad okreću u stranu i pokrivaju rukama lice kako bi sakrili svoju žaljenje. Ovdje je Sluter uspio da spoji individualni izraz isklesanih figura sa jednim produhovljenim naturalizmom.

Literatura

• Theodor Müller, Sculpture in the Netherlands, Germany, France, and Spain: 1400 to 1500 (1966)
• Kathleen Morand, Claus Sluter: Artist at the Court of Burgundy (1991)

Spoljaljšnje veze

• Biografija Klausa Slutera na portalu Veb galerija umjetnosti