Konstantin Komnin Duka
Konstantin Komnin Duka, ( (Greek: Κωνσταντίνος Κομνηνός Δούκας, romanized: Kōnstantinos Komnēnos Doukas; 1172 - posle 1242. godine), obično jednostavno nazvan Konstantin Duka,[1] bio je sin sevastokratora Jovana Duke i brat osnivača Epirske despotovine, Mihaila I i Teodora. Imenovan je za guvernera Akarnanije i Etolije i dobio je despotsku titulu, koju je nosio do svoje smrti.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Malo se zna o njegovom životu.[2] Rođen je oko 1172, sin je sevastokratora Jovana Anđela Duke i njegove druge žene Zoje Duka.[3] On je možda identičan Konstantinu Duki koji se 12. aprila 1204. godine, uoči pada Konstantinopolja u Četvrtom krstaškom ratu, borio sa Konstantinom Laskarisom za carsku krunu.[4] Oko 1208. pratio je svrgnutog vizantijskog cara Aleksija III Anđela, koji je potražio utočište na epirskom dvoru, u Sultanat Rum. Odatle, uz tursku podršku, car Aleksije III je bezuspešno pokušao da preuzme Nikejsko carstvo.[2]
Vladar Etolije i Akarnanije[uredi | uredi izvor]
Vrativši se u Epir, Konstantin je imenovan za guvernera Akarnanije i Etolije, sa Naupaktom kao prestonicom, verovatno nakon što je Teodor Komnin Duka nasledio Epirski presto 1215. godine.[1] Godine 1216. pratio je brata Teodora u pohodu na Bugarsku.[2] Konstantinova vladavina je bila uspešna, pošto je povratio Neopatru i Lamiju od njihovih latinskih vladara,[5] ali je bila poremećena njegovim sukobom sa samouverljivim episkopom Naupakta, Jovanom Apokavkom, koji je protestovao protiv njegove autoritarne vladavine i iznuđivačkih zahteva od stanovništva. Spor je doveo do nasilnog smenjivanja i izgnanstva Apokavka 1220. godine, a rešen je tek u maju 1221. nakon sinoda u kojem su bili predstavnici većine viših episkopija u Grčkoj i oblastima Epira.[6] Zaista, odnosi između Konstantina i Apokavka su posle toga postali srdačni, a episkop je čak sastavio i pohvalu u njegovu čast.[7]
Oko 1225. godine, kada je Teodor proglašen za cara u Solunu, Konstantin i njegov drugi preživeli brat Manojlo, dobili su sledeću najvišu titulu despota.[8] Njegove aktivnosti nakon toga su nejasne: verovatno nije učestvovao u katastrofalnoj bici kod Klokotnice 1230. godine, gde su cara Teodora zarobili Bugari. Ostao je vladar Etolije i Akarnanije, zahvaljujući samo labavoj odanosti svom bratu Manojlu, novom caru u Solunu. Godine 1237. podržao je povratak Teodora, oslobođenog iz bugarskog ropstva, na vlast u Solunu. Despot Konstantin se poslednji put pominje 1242. godine, a možda je ubrzo umro.[9]
Porodica[uredi | uredi izvor]
Ne zna se da li se ženio ili je imao dece.[1][10]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Polemis 1968, str. 91
- ^ a b v Varzos 1984, str. 657
- ^ Varzos 1984, str. 656
- ^ Varzos 1984, str. 664
- ^ Varzos 1984, str. 565
- ^ Varzos 1984, str. 658–661
- ^ Varzos 1984, str. 661–662
- ^ Varzos 1984, str. 662
- ^ Varzos 1984, str. 663
- ^ Varzos 1984, str. 663–664
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Polemis, Demetrios I. (1968). The Doukai: A Contribution to Byzantine Prosopography. London, United Kingdom: The Athlone Press.
- Varzos, Konstantinos (1984). Η Γενεαλογία των Κομνηνών [The Genealogy of the Komnenoi] (PDF) (in Greek). Vol. B. Thessaloniki: Centre for Byzantine Studies, University of Thessaloniki. pp. 656–664. OCLC 834784665.