Kralj Italije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kralj Italije je titula, koju su preuzeli brojni vladari nakon pada Zapadnog rimskog carstva. Međutim do 1861, nijedan kralj Italije nije vladao celim Apeninskim poluostrvom.

Varvarski kraljevi Italije[uredi | uredi izvor]

Odoakar je 476. zbacio poslednjeg vladara Zapadnog rimskog carstva. Car Zenon ga je imenovao vojvodom Italije, a Odoakar je sebe zvao kraljem Italije. Teodorik Veliki je 483. porazio Odoakara i započeo je novu dinastiju varvarskih kraljeva Italije. Ostrogotska vlast nad Italijom okončana je 553. kada je Vizantija osvojila Italiju.

Ostrogoti[uredi | uredi izvor]

Ostrogotsko kraljevstvo je osvojila Vizantija.

Langobardi[uredi | uredi izvor]

Alboin predvodi Langobarde i 568. uspostavljaju varvarsku državu u Italiji.

Franački kraljevi[uredi | uredi izvor]

Pipin II od Italije je bio treći sin Karla Velikog i krunisan je 781. kao kralj Italije. Vladao je Severnom Italijom, dok je Centralnom Italijom vladala Papska država.

Između 888. i 961. obično bi bilo nekoliko pretendenata na presto, a nekad i nekoliko krunisanih.

Kraljevi pod Svetim rimskim carstvom[uredi | uredi izvor]

Od 962. do 1806. kraljevstvo Italija je bilo potčinjeno Svetom rimskom carstvu, tako da su carevi Svetog rimskog carstva bili i kraljevi Italije. Jedini nezavisni pretendent na tom tronu je bio Arduin Ivrejski. Posle vladavine Fridriha Barbarose (1152—1190) carsku vlast u Italiji počinju ugrožavati gradovi, tako da su carevi od tada morali bazirati svoju vlast na saradnji sa tim državama.

Napoleonska era[uredi | uredi izvor]

Savojska dinastija – Kraljevina Italija[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]