Navodnici
Navodnici [„…”] su interpunkcijski znak kojim pisac teksta izdvaja reči koje nisu njegove, nego su preuzete. Većina ljudi u današnje vreme, prvenstveno digitalno, piše tzv. „prȁve navodnike” ("…")[a], koji su nastali zbog pisaćih mašina i danas su isključivo u neformalnoj upotrebi. Ponekad se u srpskom jeziku viđaju nemački navodnici („…“ i »…«). Ukoliko se radi o pripovjedačkoj prozi navodnicima se označavaju dijalozi, što znači da su to znaci koji po želji pisca teksta zamjenjuju crtu [—].
Navodnici mogu obilježavati riječi kojima pisac teksta daje suprotno značenje od onog koje inače ima (te riječi se izriču sa ironijom, podsmjehom, sumnjom itd.). Navodnicima se mogu izdvajati naslovi djela, određena imena različitih ustanova, publikacija, kao i figurativno značenje opštih pojmova — naročito ako postoji mogućnost zabune ako se kao ime koristi riječ koja inače ima drugo značenje.
Polunavodnici [’…’] su varijanta navodnika i koriste se ako se izdvaja uži navod u okviru šireg navoda, koji je označen navodnicima. Mogu se pisati umjesto navodnika ili kurziva kao blaži vid izdvajanje nekog obrasca ili pojma.
Napomene
[uredi | uredi izvor]Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ „Punctuation in direct speech”. Oxford Dictionaries: Language Matters. Oxford University Press. Arhivirano iz originala 6. 1. 2012. g.
Izvori
[uredi | uredi izvor]- Pešikan, Mitar (2010). Jovan Jerković; Mato Pižurica, ur. Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska.