Narodna uzdanica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Narodna uzdanica
OsnivačAtif Hadžikadić, Edhem Mulabdić, Hamzalija Ajanović, Mahmud Behnem i Fehim Spaho
Datum osnivanja15. jul 1923. (defakto)
17. oktobar 1924. (dejure)
Datum gašenja1949.
SjedišteSarajevo
Područje djelovanjaNacionalna kultura
PredsjednikDerviš Tarfo (posljednji)

Narodna uzdanica, ili punim nazivom Kulturno-prosvjetno društvo Narodna uzdanica, bila je muslimansko udruženje za podršku kulturi u Bosni i Hercegovini. Osnovana je 1923, a zvanično registrovana godinu dana kasnije, nakon raskola prosrpski i prohrvatski orijentisanih muslimanskih intelektualaca u udruženju Gajret. Dok su prvi ostali u Gajretu, drugi su odlučili da osnuju sopstveno prosvjetno društvo.[1] Za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske (1941—1945) udruženje je nosilo naziv Hrvatsko muslimansko društvo Narodna uzdanica.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Osnivanje udruženja[uredi | uredi izvor]

Udruženje je osnovano na inicijativu Centralnog odbora Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) 15. jula 1923, a što je tražio poslanik Narodne skupštine Hamzalija Ajanović, diplomirani slavista i romanista. Do tada je među muslimanima postojala samo jedno prosvjetno društvo Gajret, ali nakon otvaranje ogranka u Beograd pod nazivom Osman Đikić i sticanja stalnog pokroviteljstva kralja Aleksandra I Karađorđevića bilo je jasno da će ovo udruženje među članovima promovisati srpsku nacionalnu ideju. Međutim, ovakav stav je bio neprihvatljiv za muslimanske intelektualce koji su ideološki gravitirali hrvatskom okruženju ili odbacivali bilo koju nacionalnu kvalifikaciju. U osnivačkom odboru su se nalazili dr Atif Hadžikadić (1884—1945), Edhem Mulabdić (1862—1954), Hamzalija Ajanović (1892/93—1925), dr Mahmud Behnem (1895—1937) i Fehim Spaho (1877—1941), koji su odlučili da udruženju daju naziv na narodnom jeziku, a ne na orijentalnoj pozajmljenici, kao što je to tada bilo uobičajeno među muslimanskim organizacijama.[2]

Statut novog udruženja odobrio je veliki župan Sarajevske oblasti 17. oktobra 1923, međutim intervencijom ministara unutrašnjih poslova Milorada Vujičića 26. decembra 1923. djelatnost udruženja je zabranjena. Novi ministar unutrašnjih poslova Božidar Maksimović odobrio je statut devet mjeseci kasnije, a udruženje je zakazalo osnivačku skupštinu 17. oktobra 1924. u prostorijama Jugoslovenskog muslimanskog kluba (ranije čitaonice) u sarajevskoj četvrti Bentbaša. Na ovom sastanku izabran je administrativni odbor kojem su prisustvovali delegati iz nekoliko bosanskohercegovačkih gradova. Na čelo udruženja je postavljen preduzetnik Asim-beg Dugalić (1888—1958), a Fehim Spaho je postao potpredsjednik. Među glavnim ličnosti udruženja bili su i visoki zvaničnici Jugoslovenske muslimanske organizacije.

Djelatnost udruženja 1920-ih i 1930-ih[uredi | uredi izvor]

Od samog početka udruženje je tražilo materijalnu pomoć za muslimanske učenike u srednjim školama i studente na univerzitetima, ali stipendije je počelo da dodjeljuje zbog finansijskih poteškoća tek od 1925. godine. Za školsku 1925/26. novčane donacije su dodijeljene za 20 srednjoškolaca i 10 studenata. Pored toga, udruženje je organizovalo društvene večeri kako bi prikupilo sredstva za svoju djelatnost i kurseve opismenjavanja. Tada je, međutim, broj članova bio manji od 400, od čega je polovina dolazila iz Sarajeva, a mreža mjesnih ogranaka bilo je veoma rijetka.[3] Razlozi slabih rezultata su s jedne strane zvanične opstrukcije, a s druge strane slaba materijalna pozadina muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini i nezainteresovanost za djelatnosti slične prirode. Istovremeno, Narodna uzdanica nije mogla da parira Gajretu, koji je imao dužu tradiciju, brojnije članstvo i podršku najviših političkih krugova u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Nezadovoljstvo rezultatima udruženja i slaba podrška JMO doveli su na kraju do ostavke predsjedavajućeg Asim-bega Dugalića.

Na čelo udruženja 1927. došao je islamski teolog Fehim Spaho. Njegov brat Mehmed Spaho bio je predsjednik JMO. Međutim, ni ova potpuno kozmetička promjena nije donijela željeni efekat u funkcionisanju udruženja, a Spaho je ubrzo podnio ostavku. Nezadovoljstvo članstva djelatnostima udruženja naročito se ispoljilo 1928, kada je u Sarajevu održan kongres muslimanskih intelektualaca i velika proslava povodom 25 godina postojanja Gajreta. Tadašnje rukovodstvo udruženja bilo je spremno da pregovara o spajanju s Gajretom, ali zahtjevi rukovodstva Gajreta ka širenju srpske nacionalne ideje za njih nije bilo prihvatljivo. Tada je vođenje udruženja preuzeo ljekar Asim Musakadić, ali je i on poslije godinu dana podnio ostavku. Zamijenio ga je 1929. energični pedagog Edhem Mulabdić, koji je vodio udruženje narednih dvanaest godina.

Udruženje nije javno podržalo uspostavljanje kraljevske diktature 1929. i pridružilo se političkoj opoziciji, kojoj je tada pripadala i JMO. Tek nakon izbora 1935, kada JMO ušla u vladu, oštro antirežimsko ponašanje je oslabilo i Narodna uzdanica je dobila više prostora za svoje djelatnosti.

Narodna uzdanica je od svog osnivanja za cilj imala osnivanje učeničkih internata, ali zbog finansijskih poteškoća to se dogodilo mnogo kasnije. Prvi internat za srednjoškolce otvoren je u Sarajevu 1931. (namjenska zgrada je otvorena 1938), do rata su se pridružile srednjoškolski objekti u Mostaru (1935), Banjoj Luci (1936) i Tuzli (1937) i visokoškolski internat (i muški i ženski) u Zagrebu (menza i internat za momke 1936, a za djevojke 1940).

Broj učenika u internatima Narodne uzdanice 1931—1941.[4]
Period Sarajevo Mostar Banja Luka Zagreb Tuzla Ukupno
1931/32. 36 — — — — 36
1932/33. 24 — — — — 24
1933/34. 36 — — — — 36
1934/35. 37 — — — — 37
1935/36. 39 18 — — — 57
1936/37. 55 21 33 33 — 142
1937/38. 54 30 48 23 39 145
1938/39. 79 24 31 23 40 193
1939/40. 105 31 51 21 43 251
1940/41. 100 — 43 52 50 245

Tokom Drugog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, istaknuti članovi udruženja su pozdravili osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, jer je u početku priznavala kulturnu i vjersku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. Međutim, samo su se neki odvažili na politički angažman sa fašističkim ustašama.[5] Na udruženju su neprestano vršili pritisak muslimanski poklonici hrvatske nacionalne ideje Adem-aga Mešić i Hakija Hadžić, koji su željeli obnoviti udruženje na osnovama hrvatske kampanje među islamskim vjernicima.

Udruženje pod pritiskom javnosti na generalnoj skupštini 27. jula 1941. mijenja naziv u Hrvatsko muslimansko društvo Narodna uzdanica. Većina rukovodstva udruženja nije se složila s ovom promjenom, ali se nije usudila da iskaže otpor. U isto vrijeme, ustaške vlasti su udruženju predale svu imovinu konkurentskog Gajreta, koji je raspušten već u aprilu 1941, a brigu nad imovinom je nakratko preuzela Vakufska direkcija Islamske zajednice. Međutim, uprava udruženja je dugo odlagala prenos imovine i prihvatila je tek nakon prijetnji da će svu imovinu Gajreta preuzeti Hrvatsko kulturno društvo Napredak.

Međutim, čak ni određeni stepen servilnosti nije spriječio predsjedavajućeg Edhema Mulabdića i sekretara Salima Ćatića da stave svoje potpisa na Sarajevsku rezoluciju muslimanskih intelektualaca 14. avgusta 1941. godine. Rezolucija je otvoreno govorila protiv ustaškog terora nad nehrvatima, što je retroaktivno uticalo i na civilno muslimansko stanovništvo.

Po završetku rata, udruženje nije obnovljeno i zajedno sa Gajretom stvoreno je novo udruženje Preporod. Kratko je djelovalo između 1945. i 1949, nakon čega su ga vlasti definitivno ukinule. Preporod je svoju djelatnost obnovi 1990. godine.

Članstvo[uredi | uredi izvor]

U poređenju sa Gajretom, udruženje je imalo mali broj članova (nisu dostupni tačni podaci za čitav period djelovanja), a razlog su bili relativno strogi uslovi učešća u djelatnostima udruženja. Statut je razlikovao četiri (od 1938. šest) kategorija članstva, u zavisnosti od visine članarine. Narodna uzdanica je 1933. imala 4208 članova, od toga u Sarajevu 531 (12%), Zagrebu 520 (12%), Tešnju 246, Mostaru 230, Foči 278, Banjoj Luci 112 i Rogatici 174.[6] Od 1925. u redovima udruženja mogli su raditi i nemuslimani.

Udruženje je imalo poseban jak položaj u Zagrebu. Već 23. januara 1921. tu je osnovan pododbor Gajreta u kojem su djelovali muslimanski studenti iz Bosne i Hercegovine. Međutim, nakon što je Gajret preuzela Narodna radikalna stranka, članovi su prešli u Narodnu uzdanicu. Zagrebački Gajret definitivno je prestao da postoji 1933. godine. Mjesni odbor Narodne uzdanice muslimanski studenti osnovali su 6. novembra 1923. Za predsjedavajućeg izabran je Abdulah Salihbegović (od 1925. Abdulah Karavdić, od 1926. Hifzija Gavrankapetanović, od 1927. Anka Dinagl-Domaćinović i od 1935. Milan Dečak). Od kraja dvadesetih godina, hrvatski intelektualci, poput Ive Pilara, Bratoljuba Klaića, Ivana Esiha, Mila Budaka itd, takođe su bili članovi zagrebačkog odbora. Od sredine tridesetih, udruženje je proširilo svoju djelatnost i izvan akademske zajednice — JMO prekinula je 1935. svoj antirežimski fokus i udruženje je taj pravac vjerno pratilo — i uspjelo da je dosegne većinu zagrebačkih muslimana. Značajni članovi u to vrijeme bili su Alija Nametak, Skender Kulenović, Edhem Čamo i Safet Krupić.[7]

Broj članova Narodne uzdanice u Sarajevu 1924—1940.[8]
Period 1925/26. 1926/27. 1928/29. 1929/30. 1931/32. 1932/33. 1933/34. 1936/37. 1937/38. 1939/40.
Članstvo 300 223 171 351 359 401 427 479 483 661

List Novi behar i kalendar Narodna uzdanica[uredi | uredi izvor]

Neformalni štampani list udruženja bio je Novi behar, koji se izdavao od 1927. do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine. Udruženje je izdavalo svoj kalendar Narodna uzdanica u periodu 1933—1945. godine.

Predsjednici udruženja[uredi | uredi izvor]

Predsjednici Narodne uzdanice bili su:[9]

# Ime Na dužnosti
1. Asim-beg Dugalić
(1888—1958) 		1924. 1927.
2. Fehim Spaho
(1877—1942) 		1927. 1928.
3. Asim Musakadić
(1894—1979) 		1928. 1929.
4. Edhem Mulabdić
(1862—1954) 		1929. 1945.
5. Zaim Šarac
(1892—1965) 		1945. 1946.
6. Derviš Tafro
(1899—1981) 		1946. 1949.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kemura 1986, str. 156—157.
  2. ^ Kemura 2002, str. 20—21.
  3. ^ Kemura 2002, str. 28—29.
  4. ^ Kemura 2002, str. 144.
  5. ^ Kemura 2002, str. 300.
  6. ^ Kemura 2002, str. 118.
  7. ^ Hasanbegović 2007, str. 89—138.
  8. ^ Kemura 2002, str. 119.
  9. ^ Kamberović, Husnija. „Sto godina „Preporoda“ (1903.–2003.)”. Arhivirano iz originala 04. 01. 2022. g. Pristupljeno 26. 1. 2021. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Народна_узданица&oldid=25133560”