Narod Crvene boje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Deo artefakata iz grobova naroda Crvene boje, sa prostora Mejna izloženih u muzeju Roberta Abea.

Narod Crvene boje čine pripadnici predkolumbijske arhajske kulture autohtonog naroda u regionima Nove Engleske i Atlantske Kanade u Severnoj Americi, koji je živeo između 3000. godine p. n. e. i 1000. godine p. n. e. Smatra se da su deo arhajskog perioda koji se završio pre oko 3000 godina sa pojavom keramičkog perioda.[1] Ime su dobili po svojim specifičnim sahranama, u toku kojih su koristile velike količine oker pigmenta (obično crvenog), za pokrivanje tela mrtvih i grobnih predmeta. Njihova kultura sahranjivanja bila je razrađenija od bilo koje kasnije kulture na tom području. U južnom delu njihovog življenja, nasledila ih je kultura Suskuehana koja je koristila grnčariju, ali u ovoj kulturi nema dokaza o njihovim tehnikama obrade kamena.[2]

Ovaj vid sahranjivanja poznat je i kao Murhedova faza Laurentijanske tradicije ili Murhedova tradicija sahranjivanja po Vorenu K. Murhedu koji je na njih naširoko skrenuo pažnju američkih naučnika.[3]

Otkriće sličnih lokaliteta i artefakata u Evropi iz istog perioda navelo je neke naučnike na ideju o mogućnosti da je Narod crvene boje postojao u okviru šire severnoatlantske kulturne tradicije. Ova hipoteza, ako bi se potvrdila, mogla bi da posluži kao potvrda hipoteze da su Nordijci pod Erikom Crvenim i Lejfom Eriksonom, kao i Zapadnoevropljani kao Sveti Brendan, Džon Kabot i Kristofer Kolumbo, posedovali neka prethodna znanja o zemljama zapadno od Islanda i Grenlanda.

Konzervativne teorije, s druge strane, tvrde da ove sličnosti nisu ništa drugo do koevolucioni razvoj koji se odvijao istovremeno na različitim kontinentima.

Alternativni nazivi i potomci[uredi | uredi izvor]

Alternativno Narod crvene boje se može nazvati prema periodu u kojem je živeo, kao:

  • „pomorski arhaici“ (naglašavajući primorsku i pomorsku kulturu)
  • „kasni arhaici“ (naglašavajući vreme i ostavljajući otvorenu mogućnost sezonskog življenja u unutrašnjosti)

Iako ovi termini često pokrivaju period duži od 7000. godine pre nove ere do 1000. godine nove ere, postoji više hipoteza o tome koji bi kasniji narodi mogli biti njihovi potomci, ali zbog malo arheoloških dokaza nemoguće je podržati bilo koju hipotezu.

Naučno istraživanje[uredi | uredi izvor]

Grobovi sa crvenom bojom bili su poznati još 1840-ih, ali prvo naučno ispitivanje obavljeno je 1892. godine od strane Čarlsa Viligbija iz Muzeja arheologije i etnologije Pibodi na Univerzitetu Harvard.[4] Viligbi je rezultate istraživanja prikazao na Svetskoj kolumbijskoj izložbi u Čikagu 1893. godine To je privuklo pažnju Murheda, koji je izvršio dodatna iskopavanja i objavio svoje izveštaje sa ovih okacije od 1912. do 1920-ih. On je opisao ljude kao starije od drugih kultura tog područja.[5]

Arheolozi u Mejnu koji neprekidno izučavaju predevropskou prošlosti, često su menjali nekada prihvaćene hipoteze. Među ovima je i hipoteza o prirodi takozvanih narod Crvene boje nisu bili pripadnici posebne rase već ljudi iz raznih grupa Indijanaca koje su se desile na ovaj prostor Severne Amerike i koji su svoje mrtve sahranjivali uz primenu crvenog okera između 6000. i 2000. godine p. n. e. Oni se smatraju ranim domorocima Mejna koji su migrirali sa obale Atlantskog okena u unutrašnjost na sezonskoj osnovi.

Dok se za razliku od zapadnoevropsko društva koje je pismeno društvo u velikoj meri istraživanja mogu oslanjati na pisani zapisa, istreaživanja indijanskih društava, koja su tradicionalno nepismena, u mnogome zavisi od usmenog prenosa. Kada se istražuju takva društva arheolozi se umesto pisanih zapisa oslanjaju na artefakte, ostatke hrane, položaj lokaliteta i druge pokazatelje ljudskog ponašanja, koji se mogu ili ne moraju slagati sa literarnim ili usmenim dokazima. To samo po sebi ne daje nikakvo objašnjenje koje je uverljivije od drugog.

Kada je počela faza primene ugljeničnom datiranja, analiza otkrivenih artefakata utvrdila je je da su narodi Crvene boje bili pripadnici pretkolumbijska domorodačka kultura koja je zauzimala veliki deo teritorije koji se proteže od Nove Engleske do Labradora. Oni su se na ovom prostoru bavili pecanjem i lovom duž morske obalea i reka pre 7000. do 9000 godine.

U početku se smatralo da je to jedna migraciona grupa koja je prošla kroz severoistočni region, koja je prema dr Dejvidu Sangeru sa Univerziteta u Mejnu nije jedna diskreciona rasa, već savez odvojenih grupa koje su naseljavale istu opštu oblast u isto vreme i delili iste pogrebne običaje - konkretno, ritualnu upotrebu crvenog pigmenta okera (i verovatno i druge pogrebne običaje kao što je farbanje tela u crveno).

Dokazi su dalje pokazali da su Narodi crvene boje dostigli svoj vrhunac kulturnog razvoja između 5000 i 3000 godina p. n. e. i da su se izjednačili sa evropskim kolegama u inovativnim tehnikama izrade alata od kamena i kosti, kao i razvoju sofisticiranih navigacionih veština hiljadama godina pre nego što su Vikinzi počeli svoja istorijska putovanja na zapad.

Mnoga njihova priobalna naselja pokazuju dokaze o boravku tokom cele godine, a njihovo smeće odražava ishranu morskom ribom, anadromnih riba (morske ribe koje plivaju uzvodno da bi se razmnožavale), školjki, mesa, bobica, žira, orašastih plodova, korena i ribe sabljarke (koju su najverovatnije lovili na koplje iz čamca).

Naučnici veruju da su pripadnici ovog naroda pratili sezonski ili godišnji oblik okupljanja tokom kojih su unutrašnje grupe bile pozvivane da učestvuju u ribolovu ili lovu, možda analogno savremenim duhovnim okupljanjima.

Danas arheolozi znaju mnogo više o vremenskom periodu koji predstavljaju takozvani ljudi crvene boje.[6]

  • Prvo, otkriveno je da nikada nije postojalo izgubljeno pleme naroda Crvene boje.  Arheolozi danas ovaj termin koriste za grobni kompleks - ili samo jedan aspekt kulture.  Kao što ne možemo da znamo o svakodnevnom životu u Egiptu samo na osnovu onoga što se nalazi u piramidama, tako moramo da sagledavamo i sve aspekte kulture arhajskog perioda da bismo razumeli posebnu prirodu groblja. plemena naroda Crvene boje
  • Drugo, znamo da su ova mesta zaista stara — datiraju između 4.500 i 3.800 godina i predstavljaju jedan vremenski period duge tradicije ceremonijalizma sahrane u Severnoj Americi.  Širom Severne Amerike tokom arhajskog perioda mnoge kulture su sahranjivale svoje mrtve uz složene ceremonije.  Crveni oker - crvena boja - korišćen je u sahranjivanju u mnogim oblastima, a tradicija je čak otkrivena na paleolitskim nalazištima u Evropi starim 25.000 godina i Australiji pre više od 40.000 godina.
  • Treće, u Mejnu je iskopano nekoliko naselja iz arhajskog perioda na osnovu kojih znamo mnogo više o tome kako su ljudi živeli.  Lokacije duž obale, na kojima je iskopana školjkua Taft Point (od strane istraživača Abeovog muzeja), dokumentuje obrasce života i naseljavanja iz perioda kasnog arhaika.  U to vreme, starosedeoci duž obale su se koncentrisali na pecanje morskih resursa kao što su sabljarka i bakalar, i lov na jelene.  Duž reka, vodopada i ušća potoka nalazila su se ribarska staništa.

Misterija Naroda crvene boje govori više o tumačenju arheoloških zapisa nego bilo šta drugo.  Prevođenje arheoloških kultura, definisanih tipovima oruđa otkrivenih u iskopavanjima, u cilju razumevanja života drevnih ljudi, nije jednostavan zadatak.  Takođe i arheološke „kulture“ mogu se protezati hiljadama godina.  Promena oblika alata koja se čini iznenadna može zaista biti dokaz prilagođavanja i promena mnogih ljudskih generacija.

Kulturni i duhovni uticaj[uredi | uredi izvor]

Na osnovu obima trgovinske razmene za koju se zna da se protezala od njujorške strane jezera Šamplejn do Njufaundlanda i Labradora, smatra se da je kulturni uticaj naroda Crvene boje obuhvatio veći deo ovog geografskog područja, a njihova posmrtna tradicija upotrebe crvenog okera imala je uticaj na kulture čak i izvan navedenog regiona.

Bez pisanih tragova na koji bi se arheolozi i istoričari mogli pozivati, naučnici mogu samo da nagađaju zašto su ovi drevni pomorci rutinski pokrivali svoje mrtve i grobne stvari crvenim okerom, čineći njihovu tradiciju sahranjivanja složenijom od bilo koje naredne kulture sa ovog područja.

Međutim, upotreba okera u pogrebnoj praksi poznata je u mnogim kulturama sveta, uključujući starosedeoce Australije, Južne Afrike, Evrope i Azije. U ovim i drugim okruženjima, crveni ili žuti oker je prepoznat kao počast na grobnicama i koristio se za duhovno pročišćenje i ličnu zaštitu. Na osnovu navedenog smatra se da je sa duhovnim svetom ovaj običaj mogao evoluirati u sveobuhvatnu pobožnost vidljivo prikazanu na njihovim telima.

Istorijski i kulturni značaj[uredi | uredi izvor]

Iako se relativno malo zna o ovim praistorijskim narodima, ono što se zna čini njihov istorijski i kulturni uticaj na Severnu Ameriku nemerljivim. Oni su možda bili najmoćniji podsticaj kulturnog razvoja u praistorijskoj Severnoj Americi — ako ne i na zapadnoj hemisferi.

Sticanje veština i znanja potrebnih za izgradnju jedrenjaka sposobnih za plovidbu Atlantskim okeanom hiljadama godina pre nego što su posedovale kulture na istoku, svrstavaju ih među prve poznate putnike na svetu; a možda i prve na zapadnoj hemisferi.

Uporedo sa konstrukcijom plovila i navigacionim računanjem, narodi Crvene boje su razvili ribolovne alate i tehnike, što je im je omogućilo lov velike ribe na otvorenom moru i jezerima.

Migraciona kretanja preko Beringovog kopnenog mosta

Ova tehnološka dostignuća ne samo da su u velikoj meri doprinela odnosu čovečanstva sa životnom sredinom, već su i proširila njihovu kolektivnu svest o granicama mogućeg.

Od 1930-ih, opšti konsenzus među arheološkom zajednicom je da su prvi ljudi koji su zauzeli Severnu i Južnu Ameriku bili grupa pod nazivom Klovis kultura; grupa za koju se veruje da je migrirala u Severnu Ameriku prešavši Beringov kopneni most od Sibira do Aljaske na kraju ledenog doba, pre oko 11700 godina. Od onoga što je poznato do sada, Klovis kulturu suformirale male grupe, koje su se kretale u potrazi za boljim lovačkim lokalitetima, uvek u područjima sa dovoljno vode da prežive. Pronađeni su neki artefakti koji daju naznake o tome kako su živeli, a i nekih koji objašnjavaju njihov način sahrane.[7]

Prvi zapisi u dnevniku evropskih doseljenika detaljno opisuju kitnjaste i ponekad zastrašujuće slike lica i tela koje su uobičajene za domoroce koje su sreli.

Ali tek 1937. arheolozi su otkrili da ova praksa seže najmanje 7000 godina unazad do mesta koje se smatra kompleksom mrtvačnica crvenog okera, koje pripada grupi koja je prikladno nazvana „kultura crvenog okera“, koja je vladala širom današnjeg Ilinoisa, Indijane, Ohaja i Mičigen poznata po tome da su njeni pripadnici ukrašavali svoje žive i mrtve crvenim okerom.

Pošto su narodi Crvene boje bili jedina poznata grupa prisutna na tom području u to vreme i vrlo verovatno prva kultura u Severnoj Americi koja je ritualno koristila crveni oker, čini se očiglednim njihovo širenje duhovnosti među domorodačkim stanovništvom.

Da li su narodi Crvene boje uspostavili koncept duhovnosti i njenog izražavanja kroz oslikavanje tela u Severnoj Americi? Nijedan druga predpostavka ne izgleda verovatnija.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „The Red Paint People”. neara.org. Pristupljeno 2023-04-15. 
  2. ^ Timreck, “Secrets of the Lost Red Paint People,” (WGBH for NOVA, 1987).
  3. ^ William A. Ritchie, The Archaeology of New York State (New York: Natural History Press, 1965)-
  4. ^ Charles C. Willoughby, Antiquities of the New England Indians (Cambridge, Mass: Peabody Museum, 1935).
  5. ^ T. W. Timreck, “Secrets of the Lost Red Paint People,” (WGBH for NOVA, 1987).
  6. ^ „Turner Farm”. web.archive.org. 2006-09-09. Arhivirano iz originala 09. 09. 2006. g. Pristupljeno 2023-05-07. 
  7. ^ „Kultura Klovis poreklo, karakteristike, religija, ekonomija / Histori”. Thpanorama - Budi bolje danas! (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-04-14. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]