Nebeska mehanika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Nebeska mehanika je grana astronomije u okviru koje se proučava kretanje nebeskih objekata. Tokom istorije nebeska mehanika se koristila za računanje efemerida, primenom fizičkih zakona na astronomske objekte poput zvezda i planeta. Bitne oblasti unutar nebeske mehanike su orbitalna mehanika,[1][2] odnosno proučavanje orbita veštačkih satelita, kao i proučavanje orbite Zemljinog prirodnog satelita, Meseca.

Istorija nebeske mehanike[uredi | uredi izvor]

Moderna analitička nebeska mehanika nastala je pre oko 300 godina, objavljivanjem Njutnove Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica 1687. godine. Njutn je za ovu oblast koristio naziv racionalna mehanika, Lajbnic je uveo termin dinamika, a tek jedan vek nakon Njutna je Laplas uveo naziv nebeska mehanika. Egzaktna predviđanja kretanja planeta na osnovu fizičkih principa koji stoje iza njih započeo je Kepler.

Johan Kepler[uredi | uredi izvor]

Johan Kepler (1571–1630) prvi je povezao geometrijsko predviđanje pozicija planeta sa fizičkim konceptima uzroka njihovog kretanja. Keplerova zapažanja izneta su u njegovom delu Nova astronomija, osnovana na uzrocima, ili Nebeska fizika 1609. godine. Formulisao je moderne zakone planetarnog kretanja. Keplerov rad oslanjao se na podatke o kretanju planeta koje je tokom svojih posmatranja sakupio Tiho Brahe. Keplerov model unapredio je preciznost predviđanja planetarnog kretanja znatno pre Njutnovog zakona gravitacije iz 1686. godine.

Isak Njutn[uredi | uredi izvor]

Isak Njutn (4. januar 1643–31. mart 1727) uveo je ideju da se kretanje tela na nebu, poput planeta, Sunca i Meseca, može opisati istim fizičkim zakonima kao i kretanje tela na zemlji, poput lopti i padajućih jabuka. On je na ovaj način ujedinio nebesku i "zemljanu" dinamiku. Pokazao je da iz njegovog zakona gravitacije sledi da će orbite planeta biti elipse, kako je i glasio Drugi Keplerov zakon.

Žozef Luj Lagranž[uredi | uredi izvor]

Nakon Njutna, Žozef Luj Lagranž (25. januar 1736–10. april 1813) pokušao je da reši problem tri tela, analizirao stabilnost planetarnih orbita i otkrio postojanje Lagranževih tačaka. Lagranž je takođe reformulisao principe klasične mehanike, stavljajući veći naglasak na energiju nego na silu. Razvio je Lagranžev metod za korišćenje samo jedne jednačine, po jednoj polarnoj koordinati, za opis proizvoljne orbite (uključujući paraboličnu i hiperboličnu). Metod se koristi za računanje kretanja planeta, kometa, a i trajektorija veštačkih letelica.

Sajmon Njukomb[uredi | uredi izvor]

Sajmon Njukomb (12. mart 1835–11. jul 1909) bio je kanadsko-američki astronom koji je prepravio tablice Mesečevih pozicija Pitera Andreasa Hansena. Uz pomoć Džordž Vilijem Hila je 1877. iznova izračunao sve glavne astronomske konstante. Nakon 1884. sa A. M. V. Dauningom razvio je plan da razreši nejasnoće i nesuglasice u tom pogledu koje su postojale na međunarodnom nivou. Učestvovao je na konferenciji o standardizaciji u Parizu maja 1886. godine, a do kada je već bilo opšteprihvaćeno da se za računanje svih efemerida koriste Njukombovi rezultati. Kasnije konferencije sve do 1950. potvrđivale su Njukombove konstante kao međunarodni standard.

Albert Ajnštajn[uredi | uredi izvor]

Albert Ajnštajn (14. mart 1879–18. april 1955) je u svom radu iz 1916. godine objasnio anomalnu precesiju Merkurovog perihela. Njegova Opšta teorija relativnosti objašnjava i preciznije predviđa još nekoliko fenomena zabeleženih iz astronomskih posmatranja poput ponašanja dvojnih pulsara.

Primeri problema[uredi | uredi izvor]

Kretanje nebeskih tela, bez dodatnih sila poput potiska gorivom u raketama, određeno je gravitacionim privlačenjem svaka dva tela, odnosno njihovih masa. Pojednostavljenje problema privlačenja više nebeskih tela je Problem ''n'' tela, u kome se svako telo posmatra kao sferno, sa ravnomerno raspoređenom masom. Najčešće se mogu uvesti dodatne aproksimacije.

Primeri:
  • Problem četiri tela: na delovima putanje letelice do Marsa se uticaj jednog ili dva tela (Zemlje i/ili Marsa naspram Sunca) na letelicu može zanemariti, čime se problem svodi na problem tri ili samo dva tela.
  • Problem tri tela:
    • Gravitacioni uticaj letelice na npr. Zemlju i Mesec je zanemariv, dok obrnuto ne važi. Tako se problem svodi na rešavanje problema dva tela (Zemlja-Mesec) i proračun kretanja letelice u gravitaciji Zemlje i Meseca tokom njihovog kretanja.
    • Kretanje tri tela je naročito jednostavno ako se jedno od tela nalazi u Lagranževoj tački

Problem dva tela je naročito jednostavan i matematički egzaktno rešiv.

Primeri:

Dalja pojednostavljenja su zasnovana, kada je to opravdano, na pretpostavci da je jedno telo mnogo manje mase nego drugo. Drugo telo je tada centralno telo, čije se kretanje usled uticaja manjeg tela može zanemariti.

Primeri:
  • Sunčev sistem kreće se oko centra Mlečnog puta
  • Planete koje se kreću oko Sunca
  • Sateliti koji se kreću oko svojih planeta
  • Veštačka letelica koja se kreće oko Zemlje, Meseca itd.

U neke svrhe je čak dovoljno pretpostaviti da je orbita manjeg tela kružna (umesto malo izdužena - elipsa). Na kružnoj orbiti telo ima konstantnu brzinu, potencijalnu i kinetičku energiju. Ova pretpostavka je loša za elipse većeg ekscentriciteta:

Primeri:

Teorija perturbacija[uredi | uredi izvor]

Teorija perturbacija obuhvata matematičke metode za nalaženje približnog rešenja za problem koji ne može biti rešen egzaktno.[3][4][5] Blisko je povezana sa metodama numeričke analize. Najranije upotrebe teorije perturbacija bile su rešavanje matematičkih problema unutar nebeske mehanike, npr. Njutnovo rešenje za orbitu Meseca, čije je kretanje složeno usled zbirnog gravitacionog uticaja Zemlje i Sunca.

Metodi teorije perturbacija podrazumevaju rešavanje pojednostavljenog problema, koji se bira tako da bude egzaktno rešiv (u nebeskoj mehanici to je najčešće problem dva tela). Ovo egzaktno rešenje potom se "perturbuje" približnim dodatnim uticajem iz početnog problema, čime se dobija korekcija na egzaktno rešenje i čime se dobija rešenje nešto bliže pravom rešenju početnog problema.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Curtis, Howard D. (2009). Orbital Mechanics for Engineering Students, 2e. New York: Elsevier. ISBN 978-0-12-374778-5. 
  2. ^ Bate, Roger R.; Mueller, Donald D.; White, Jerry E. (1971). Fundamentals of Astrodynamics. New York: Dover Publications. ISBN 0-486-60061-0. 
  3. ^ Bender, Carl M. (1999). Advanced mathematical methods for scientists and engineers I : asymptotic methods and perturbation theory. Steven A. Orszag. New York, NY. ISBN 978-1-4757-3069-2. OCLC 851704808. 
  4. ^ Holmes, Mark H. (2013). Introduction to perturbation methods (2nd izd.). New York: Springer. ISBN 978-1-4614-5477-9. OCLC 821883201. 
  5. ^ William E. Wiesel (2010). Modern Astrodynamics. Ohio: Aphelion Press. str. 107. ISBN 978-145378-1470. 
  6. ^ Cropper, William H. (2004), Great Physicists: The life and times of leading physicists from Galileo to Hawking, Oxford University Press, str. 34, ISBN 978-0-19-517324-6 .

Literatura[uredi | uredi izvor]


Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Simulacije