Pređi na sadržaj

Organski statuti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Organski regulament 1832. godine

Organski statuti ili Organski regulamenti (ruski: Organičeskiй reglament) je bila neka vrsta primitivnih ustavnih akata donesenih u Vlaškoj i Moldaviji 1831. i 1832. godine. Statuti su doneti na intervenciju Rusije koja je po okončanju Rusko-turskog rata obavezala sultana Mahmuda da prihvati njihovo donošenje.[1]

Istorija

[uredi | uredi izvor]

Nakon sklapanja Jedrenskog mira, Nikolaj je u Bukurešt poslao grofa Pavela Kiseljeva kao komandanta okupacione vojske. Istoremeno, on je bio i opunomoćeni predsednik Divana Moldavije i Vlaške koji je zadužen za sprovođenje mirovnih uslova. Kiseljev je zatekao zemlju u rasulu, poharanu bolestima i glađu. Uz pomoć lokalnog stanovništva, preduzeo je hitne mere. Najznačajnije je bilo uvođenje statuta. Njih je pisala zajednička moldavsko-vlaška komisija, a pregledani su u Petrogradu. Nakon što su ih potrdile skupštine u Jašiju i Bukureštu objaljeni su u Vlaškoj 1831. i Moldaviji 1832. godine Njima je uspostavljena ravnoteža između ovlašćenja kneza i opšte skupštine koja je predstavljala izborno telo (oko 40 članova na 3000 glasača u Vlaškoj, još manje u Moldaviji) birano na svakih 5 godina. Skupština je potvrđivala zakone i budžet, imala pravo reprezentacije kod kneza, sizerenske i sile zaštitnice. Knez je biran doživotno iz redova značajnijih bojara na proširenoj vanrednoj skupštini kojoj su bili priključeni predstavnici trgovaca i zanatlija. On je postavljao ministre i činovnike, imao pravo apsolutnog veta u zakonodavstvu i ovlašćenje da uz pristanak Osmanskog carstva i Rusije odloži redovnu skupštinu. Statutima je ustanovljena civilna administracija, jednoobrazan lični porez, nezavisno sudstvo, efikasno činovništvo i državno školstvo. Odredbe ugovora koje su se odnosile na rumunske zemlje potvrđene su januara 1834. godine kada je sultan izdao statute kao sopstvene fermane, ruski car pristao na povlačenje ruske okupacione vojske, a zajedno su odlučili da samo prvi put imenuju kneževe na sedam godina, što je Rusiji odgovoralo zbog velikog nepoverenja u bojare. Kiseljev je napustio kneževine aprila 1834. Rusija je dalji uticaj na njih vršila preko svog generalnog konzula u Bukureštu i njegovog pomoćnika u Jašiju.[2]

Reference

[uredi | uredi izvor]

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Andrej Ocetea, Istorija rumunskog naroda, Matica srpska, Novi Sad (1979)
  • Jozef fon Hamer, Historija Turskog (Osmanskog) carstva 3, Zagreb (1979)
  • Stevan Pavlović, Istorija Balkana (1804—1945), Klio, Beograd (2004)
fanariotiVlaška