Pređi na sadržaj

Pankasila (politika)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prikaz Grba Indonezijee na plakatu; svako načelo Pankasile je napisano pored svog simbola.

Pankasila (Indonesian: [pantʃaˈsila] je zvanična državna, temeljna filozofska teorija Indonezije. Ime je napravljeno od dve reči koje su izvorno izvedene iz sanskrita: „panca“ („pet“) i „sila“ („principi“).[1]

Sastoji se od pet principa:

  1. Ketuhanan yang Maha Esa (Jedno božanstvo)
  2. Kemanusiaan yang adil dan beradab (Pravedno i civilizovano čovečanstvo)
  3. Persatuan Indonesia (Jedinstvo Indonezije)
  4. Kerakyatan yang dipimpin oleh hikmat kebijaksanaan dalam permusyawaratan/perwakilan (Demokratija vođena unutrašnjom mudrošću u jednoglasnosti koja proističe iz razmatranja među predstavnicima)
  5. Keadilan sosial bagi seluruh rakyat Indonesia (Socijalna pravda za sve ljude Indonezije)

Formulacija[uredi | uredi izvor]

Poslednjeg dana prve sesije, indonežanski nacionalista Sukarno održao je govor, koji je kasnije postao poznat kao „Rođenja Pankasile“,[2] u kojem je izneo pet principa za koje je predložio da formiraju filozofsku osnovu nezavisnog Indonezije. Njegova originalna formulacija je bila:[3][4][5]

  1. Kebangsaan Indonesia: Indonežanski patriotizam; uključivanje svih ljudi koji žive u Indoneziji
  2. Internasionalisme: Internacionalizam koji naglašava pravdu i vrlinu humanosti
  3. Musyawarah Mufakat: Deliberativni konsenzus koji naglašava oblik predstavničke demokratije u kojoj je etnička dominacija odsutna i svaki član vijeća ima jednaku moć glasa
  4. Kesejahteraan Sosial: Socijalno blagostanje zasnovano na teoriji socijalne države i naglašavajući popularni socijalizam
  5. Ketuhanan yang Maha Esa: Božanstvo koje je krajnje jedinstvo (formulacija za koju se može smatrati da implicira i monoteizam ili panteizam, čime se ostavlja prostor za sve glavne religije Indonezije).

Sukarno je u svom govoru odbacio Panča Darmu kao ime, rekavši da „darma“ znači „obaveza“, ali da on predlaže principe. Dalje je rekao da mu se dopada simbolično značenje „pet" jer postoji pet stubova islama, pet prstiju na ruci i pet čula. Načela je nazvao Pankasila.[6]

Garuda Pankasila, grb Indonezije

Kritika[uredi | uredi izvor]

Međunarodna humanistička i etička unija (IHEU), ateistička grupa, kritikovala je prvu silu jer ne uključuje pravo na ateizam, odnosno odbacivanje teističkog verovanja. IHEU je tvrdio da to omogućava kulturu represije protiv ateista i da, sve dok indonežanski zakon priznaje samo religije budizma, konfucijanizma, hinduizma, islama, protestanata i katoličkog hrišćanstva, ljude koji se nisu identifikovali ni sa jednim od njih, uključujući ateiste, bi „nastavio da doživljava zvaničnu diskriminaciju“.[7]

Kritika Pankasile je zabranjena krivičnim zakonom jer grb Indonezije uključuje Pancasila. Prema članu 68,[8] za takvu klevetu predviđena je kazna do pet godina zatvora ili pola milijarde rupija. U 2018. godini, kontroverzni vođa Islamskog fronta branilaca Muhamed Riziek Šihab optužen je po članu 154a i 320 Krivičnog zakona za uvredu državne ideologije i klevetu. Optužbe su kasnije odbačene.[9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kosky (Ed) 1999, str. 43.
  2. ^ Prawiranegara 1984, str. 76.
  3. ^ Legge 2003, str. 209–210.
  4. ^ Kusuma 2004, str. 163.
  5. ^ Smith 1974, str. 173–194.
  6. ^ Kusuma 2004, str. 164.
  7. ^ „Pancasila Blasted for Repression of Atheists”. The Jakarta Globe. 11. 12. 2012. Pristupljeno 24. 5. 2014. 
  8. ^ „Undang-Undang Republik Indonesia Nomor 24 Tahun 2009 - Wikisource bahasa Indonesia”. id.wikisource.org. 
  9. ^ „West Java Police drop defamation charges against FPI leader”. The Jakarta Post (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 7. 2020. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Anderson, Benedict (1961). Some Aspects of Indonesian Politics under the Japanese occupation, 1944-1945. Cornell University. Dept. Of Far Eastern Studies. Modern Indonesia Project. Interim reports series - Cornell University. Modern Indonesia Project. Ithaca, N.Y.: Cornell University. 
  • Arniati Prasedyawati Herkusumo (1982). Chuo Sangi-in: Dewan Pertimbang Pusat Pada Masa Pendudukan Jepang [Chuo Sangi-in: The Central Advisory Council during the Japanese Occupation] (na jeziku: Indonesian). Jakarta, Indonesia: PT. Rosda Jayaputra. 
  • Daradjadi; Osa Kurniawan Ilham (2020). Pejambon 1945: Konsensus Agung para Pelatak Fondasi Bangsa [Pejambon 1845: The Great Consensus of the Nation's Founders] (na jeziku: indonežanski). Jakarta: Kompas Gramedia. ISBN 978-623-00-2017-9. 
  • Elson, R. E. (oktobar 2009). „Another Look at the Jakarta Charter Controversy of 1945” (PDF). Indonesia. 88 (88): 105—130. Pristupljeno 21. 12. 2018. 
  • Feith, Herbert (2008) [1962]. The Decline of Constitutional Democracy in Indonesia. Singapore: Equininox Publishing (Asia) Pte Ltd. ISBN 978-979-3780-45-0. 
  • Kahin, George McTurnan (1952). Nationalism and Revolution in Indonesia. Ithaca, New York: Cornell University Press. 
  • Kosky Zakaria, ur. (1999). Indonesia 1999: An Official Handbook. Jakarta: Indonesian Department of Information. 
  • Kusuma, A.B (2004). Lahirnya Undang-Undang Dasar 1945 : memuat salinan dokumen otentik badan oentoek menyelidiki oesaha2 persiapan kemerdekaan [The Birth of the 1945 Constitution: including copies of the authentic documents of the Investigating Committee for Preparatory Work for Independence] (na jeziku: Indonesian). Depok, Indonesia: Badan Penerbit Fakultas Hukum Universitas Indonesia. ISBN 979-8972-28-7. 
  • Legge, John David (2003). Sukarno: A Political Biography. Singapore: Archipelago Press. str. 101–102. ISBN 978-981-4068-64-2. 
  • Nasution, Adnan Buyung (1992). The Aspiration for Constitutional Government in Indonesia: A Socio-legal Study of the Indonesian Konstituante, 1956-1959. Pustaka Sinar Harapan. ISBN 9789794162187. 
  • Prawiranegara, Sjafruddin (oktobar 1984). „Pancasila as the Sole Foundation” (PDF). Indonesia. 38 (38): 74—83. JSTOR 3350846. doi:10.2307/3350846. hdl:1813/53800. 
  • Ricklefs, M.C. (2008) [1981]. A History of Modern Indonesia Since c.1300 (4th izd.). London: MacMillan. ISBN 978-0-230-54685-1. 
  • Smith, Roger M., ur. (1974). Southeast Asia: Documents of Political Development and Change. Ithaca and London. 
  • Sukarno (1949). Lahirnya Pancasila [The Birth of Pancasila] (na jeziku: indonežanski). Yogyakarta: InGuntur.