Pređi na sadržaj

Prepodobni Sava Novi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prepodobni Sava Novi
Lični podaci
Datum rođenja1862
Mesto rođenjaIraklici (Istočna Trakija),
Datum smrti1948
Svetovni podaci
Praznik25. mart (7. mart)

Prepodobni Sava Novi (grč. Οσιος Σαββας ο Νεος; 1862-1948) je hrišćanski svetitelj.

Spomen u Pravoslavnoj crkvi obavlja se 25. marta (7. aprila)[1].

Biografija[uredi | uredi izvor]

Monah Sava je rođen 1862. godine u selu Iraklici (Istočna Trakija) i na rođenju dobio ime Vasilij. Njegovi roditelji su bili veoma siromašni ljudi. Vasilij je od malih nogu sanjao da se posveti monaškom životu. Njegova svakodnevna i omiljena zabava bilo je čitanje hagiografske literature. Saznavši za to, roditelji su ga naterali da prekine studije sa 12 godina i učinili ga trgovcem. Majka mu je pretila smrću ako odluči da se zamonaši, nakon čega je mladi Vasilije pobegao na Svetu Goru Aton, došavši u manastir Svete Ane Velike Lavre.

Nakon dvanaestogodišnjeg služenja na Svetoj Gori Atonskoj, Sava je 1890. godine otišao u Jerusalim da se pokloni svetinjama i zamonaši u manastiru Svetog Georgija Hozevitskog. Iguman manastira ga je primorao da se vrati u Svetu Goru Atonsku da se bavi ikonopisom i vizantijskom crkvenom muzikom.

Godine 1897. monah Sava se ponovo vratio u Jerusalim. Tu je ostao do 1916. godine. Radio je u planinama Jordana. Posle pet godina u Jerusalimu, rukopoložen je za sveštenika. Nakon toga je tri godine služio u Patrijaršijskoj školi Časnog krsta u Jerusalimu. Posle poslednjih događaja koji su mu se desili, povukao se u skit manastira Huziva, u kome je živeo čvrstim i strogim podvižničkim životom. Njegove glavne aktivnosti bile su ikonopis i molitva.

1916. Sava Novi se vratio u Grčku. Saznavši tamo za potragu za njim mitropolita Pentapoljskog Nektarija, odmah je otišao k njemu na ostrvo Eginu[2]. Posle parastosa mitropolitu Nektariju, monah Sava se udaljio. Posle četrdeset dana apsolutne samoće, napustio je svoju keliju, držeći u rukama prvu ikonu koju je naslikao – lik Nektarija. Naredio je igumaniji manastira da je smesti u hram na bogosluženje. Na to je počela da prigovara i govori da Nektarije još nije bio proslavljen od Crkve. Sava reče: „Moraš poslušati. Uzmite ikonu, stavite je u hram i od sada se ne protivite Volji Božijoj.”[3]

Posle smrti svog duhovnog učitelja, Sava je živeo u svojoj keliji na ostrvu Egina, koja se nalazila u blizini manastira Svete Trojice. Svaku novu zaradu delio je sirotinji.

Godine 1926. prešao je u manastir Svih Svetih – u manastiru Svete Trojice nije mogao da postigne tišinu i neprestanu molitvu. Podvižnik je tu podigao i svoju novu malu keliju, malo bliže manastiru u kome je boravio nekoliko godina pre smrti. Većina muške populacije Kalimnosa bili su ronioci. Zarađivali su za hranu za svoje porodice tražeći sunđere pod vodom. Mnogi muškarci su postali invalidi ili umrli u pomorskom radu. Njihove porodice živele su u stalnom strahu da će izgubiti hranitelja i ostati bez sredstava za život.

Svetom Savi Novom je mnogo ljudi dolazilo po duševnu i telesnu utehu, pomoć, savet. Nikada nikome ništa nije odbijao. Tokom svoje dvadeset dve godine službe poštovan je kao svetac, nazvan „otac Sava“. Od sveštenika je uvek izbijala prijatan miris. Učio je sve oko sebe, uključujući i decu.

Uzdržavao se od hrane. Najviše se molio za siročad, siromašne i udovice. Jeo je samo prosforu i vino. Kad bi nastupilo veče, slikao je ikone ili se ispovedao, ili je uzeo pajser u ruke i sekao njome kamenje, da, kako je rekao, „nije džabe svoj hleb jeo“. Sava je spavao sedeći na običnoj stolici ne više od dva sata dnevno. Preostalo vreme je u potpunosti posvetio služenju Bogu i bližnjima. Tokom Drugog svetskog rata, podvižnik je cele noći provodio u molitvi za narod. Kada su neprijateljski avioni nadletali manastir, on ih je prekrstio. Ponekad je odustajao od ćutanja radi svoje braće, tešio je ljude tokom iskušenja, delio sa njima svoju vatrenu ljubav prema Hristu. Mogao je da ispoveda satima, pažljivo čitajući sve molitve[4].

Sava je uvek, kada je imao novca, delio siromašnima i ubogima. Radnici, koji su radili u njegovom domu, sami su uzimali naplatu za svoj rad iz kutije u koju je odložio sav novac. 25. marta 1948. godine Sveti Sava Novi se povukao u svoju keliju na tri dana. Napuštajući je, sklopio je ruke i upokojio se sa rečima: „Gospode, Gospode, Gospode, Gospode!“

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Sávva Novый: žitie, ikonы, denь pamяti”. azbyka.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2024-04-29. 
  2. ^ Poštić, Prpošna (2015). „Happiness essential - Cčastьe važno - Creća je važna: Slovo o Svetom Nektariju”. Happiness essential - Cčastьe važno - Creća je važna. Pristupljeno 2024-04-29. 
  3. ^ „SAVVA NOVЫЙ - Drevo”. drevo-info.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2024-04-29. 
  4. ^ „Prepodobnый Savva Novый / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 2024-04-29.