Rekonstrukcija prepucijuma

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rekonstrukcija prepucijuma ili obnova kožice muškog polnog uda jedna je od medicinskih procedura koja ima za cilja da obnovi, odnosno poveća prethodno redukovanu dužinu kože penisa. Ova metoda može biti hirurška (rekonstrukcija prepucija) ili nehirurška, konzervativna, i ima za cilja da nadogradi nedostajući deo prepucijuma kojai treba da pokriva glavić penisa. Muškarci sa fimozom mogu koristiti tehnike slične nehirurškoj obnovi prepucijum da bi je obezbedili širenjem otvora na prepucijumu. Imajući u vidu da je 1/3 muške populacije obrezana, tokom života pojedinih muškaraca javljaju se brojni razlozi koji ih navode na obnavljanje prepucijuma — poboljšanje seksualnog zadovoljstva, komfor koji pruža zaštita osetljivih tkiva glavića penisa i vraćanje prirodnog izgleda.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Obrezivanje prepucijuma
Operacija obrezivanja sa vaskularnim stezaljkama i makazama

Obrezivanje muškaraca začeto je u antici, mada postoje saznanja da su to činili Egipćani mnogo pre vremena Abrahama, oca judaizma. Bez obzira na raniji značaj muškog obrezivanja, Abraham je obrezivanju dao posebno značenje: jer ga je prihvatio kao znak i pečat saveza između Boga i Božjeg izabranog naroda. Prema diktatu, praksa je trebala biti univerzalna među svim muškim članovima zajednice; bilo da su slobodnjaci ili robovi. Nadalje, obred obrezivanja je trebalo obaviti osmog dana života. Tako je nastalo, po prvi put u zapisanoj istoriji, rutinsko obrezivanje novorođenčadi - tradicija koja do sada traje otprilike oko 4.000 godina.

Rekonstrukcija prepucijuma

Paralelno sa obrezivanjem javila se i tehnike rekonstrukcije prepucijuma koju se neki Jevreji koristili još u helenističkoj Grčkoj ili starom Rimu. Obnova prepucijuma, poznata i kao epispazam ili decirkumcizija, periodično je dokumentovana pre više od 4.000 godina. Najranije reference koje potiču iz oko 200. godine pre nove ere sadrže opis nekoliko različitih „metoda“ usvojenih kao odgovor na preovlađujuću socijalnu i političku klimu koja je u tom razdoblju vladala.[2]

Tokom helenskog perioda (323. do 30. godine p, n. e.) pojedine etničke grupe su bile pod jakim pritiskom da se odreknu svojih individualnih tradicija u koriste jedne velike, univerzalne i prosvetljene kulturu. Za židovskog muškarca to je značilo izostavljanje između drugih i vekovima negovanih tradicija obrezivanja, njegovog jedinstvenog znaka i pečata saveza. Dodatne mere koje su nametnute jevrejskoj zajednici bila je rekonstrukcija prepucijuma, koja je uključivala:

  • idealizaciju Grka u prirodnom muškom obliku,
  • ubiranje posebnih poreza kao što je „hramski porez”,
  • selektivne vojne prozivke obrezanih mladića.

U takvim uslovima bilo je neizbežno da neki manje pobožni jevreji u cilju ostvarenja dobrobiti (kao deo šireg društva), sakriju ili prikrivaju dokaze svog obrezivanja.[3]

Potreba da se prikrije obrezivanje bila je posebno važna za svakog mladog jevrejskog sportistu koji se želio takmičiti u grčkim igrama. Kao su u ovim igrama igrači učestvovali nagi, i najmanja izloženost pogledima okoline glavića penisa smatrana je nemoralnom. U takvim uslovima očekivalo se čak i od nejevrejskih mladić sa „nedostatnom“ kožom prepucijuma, istu mehanički razvluku preko glavića kako ne bi uvredili gledaoce.

Tadašnji jevrejski sportisti bili su u stanju da ostvare ovaj podvig, jer je obrezivanjem uklanja samo tipično izbočeni vrh dečije kožice, a ostavljana je unutrašnja obloga dečije kožice pričvršćena za glavć - ostavljajući pri tom odraslom muškarcu „mini šlep“ koji je mogao prilično lako biti povučen napred preko glavića.

Tek oko 140. godine, posle Bar Kohbinog ustanaka, počela je primena radikalnijeg postupka „skidanja golih glava“ kao dodatak dosadašnjem židovskom obredu obrezivanja,[4]}} najverovatnije zbog židovskih sportista koji su vremenom formirali prilično dug prepucijum stalnim povlačenje (istezanjem), i vemenom kožicu izdužili do skoro prirodne veličine. Tako je obnova kožice pomoću „istezanja" (ili povlačenja) postala jako raširena u praksi.[5]

U tom periodu lekar Celzus, čiji spisi potiču iz ranog rimskog perioda (14. do 37. godina), razvio dva hirurška postupka za izduživanje ili uvećavanje muškog prepucijuma.[6]

Mnogo kasnije, tokom Drugog svetskog rata, kako bi izbegli stradanje u holokausta neki Jevreji su pokušali da iskoriste ovu vrstu operacije u pokušaju da sakriju svoje poreklo i izbegnu progon od strane nacista.[7] Prema literaturi, postojali su poljski lekari koji su osmislili ishitrene, grube hirurške tehnike kako bi pomogli Jevrejima u okupiranim delovima Evrope da izbegnu otkrivanje. Neki od ovih postupaka iznenađujuće su podsećali na one koje je Celzus opisao skoro 2000 godina ranije. Nema dokaza da je primena bilo koja od ovih metoda nastavljena i nakon sloma nacističkog režima.[8]

Obnova prepucijuma, kao posebna tehnika nedavno je razvijena u Sjedinjenim Američkim Državama zahvaljujući pronalasku različitih uređaja i usavršavanjem metoda za širenje tkiva. U Sjedinjenim Državama, obrezivanje muškaraca se praktikuje kao medicinski postupak više od 100 godina, a rutinsko obrezivanje muškaraca odojčadi vrši se od početka ovog veka. Prvi snimak savremene restauracije prepucija pojavio se, međutim, tek 1963. godine, u članku južnoafričkog lekara Jack Penn-a.[9] Njegova metoda je sadržala postupak primene grafta kože uzeta sa drugih mesta na telu. Ubrzo nakon što je njegov članak privukao pažnju u Sjedinjenim Državama, zainteresovani muškarci u ovoj zemlji počeli su da vrše pritisak na svoje lekare da razviju postupke za obnavljanje prepucijuma. Tako je između 1977. i 1990. godine osmišljeno nekoliko hirurških metoda.[10]

Osnivanje udruženja za podršku rekonstrukciji prepucijuma

Metod rekonstrukcija prepucijuma prati i osnivanje udruženja za podršku onima koji se bave nehirurškim metodama restauracuije preprepucijuma.

Ove asocijacije takođe energično suprotstavljaju i činu obrezivanja, i na taj način čine deo „pokreta za očuvanje integriteta genitalija“. U Francuskoj ovaj pokret predstavljaju: Udruženje protiv ponižavanja dece (Association contre la Mutilation des Enfants) i udruženje "Droit au Corps

Metode rekonstrukcije[uredi | uredi izvor]

Hirurška metoda[uredi | uredi izvor]

Hirurške metode rekonstrukcije prepucijuma, koja je nekoliko puta isprobana u Severnoj Americi, zasniva se na transplantaciji dela kože stražnjice, skrotuma ili drugih delova tela, izabrane prema složenosti, raspoloživosti, količini i kvalitetu. Međutim, rezultati su različiti, i pacijenti nisu uvek zadovoljni intervencijom zbog mnogih postoperativnih komplikacija (uglavnom odbacivanje transplantacije. Zato se ova metoda smatra skupljom, bolnom i rizičnijom od nehirurških metoda.

Faze u hirurškoj rekonstrukciji prepucijuma

Nehirurška metoda (istezanje)[uredi | uredi izvor]

Ovom metodom vrši se „istezalje” preostala koža penisa koja se navlači preko glavića penisa i drži u tom položaju izvesno vreme elastičnim gumama, medicinskom trakom ili utezima. Tokom trajanja istezanja nastaju nove ćelije koje kvanitativno uvećavaju veličinu prepucijuma. Obnovljen prepucijum međutim nema sva svojstva fiziološkog prepucijume, jer se frenulum ne može obnoviti bez operacije. Prednost istezanja je u tome što je ova metoda, uvećava prepucijum bez ožiljaka i bez dlaka.[11]

Veliki nedostatak ove metod je taj što on zahteva mnogo vremena, nekoliko meseci ili godina, a dobra strana je ta što se spolja tako nastala kožica teško može razlikovati od prirodne kožnice.

Rizici[uredi | uredi izvor]

Iako od rekonstrukcija prepucijuma pacijent ima određene koristi, ona takođe ima i neke rizike. Iako je produženja prepucijuma proces koji dugo traje on se kod dobro motivisanog pacijenta uglavnom dobro svladava. Međutim, s druge strane, tokom dužeg trajanja istezanja postoji rizik od lezija ako je trakcija kože prejaka. Takođe obnova je dug proces, u većini slučajeva je potrebno više od jedne godine, a nekada i duže od dve godine, da bis e postigao zadovoljavajući rezultat. U takvim uislovima potrebno je da pacijent bude motivisan i strpljiv, jer proces nije samo dugotrajna fizička transformacija već isti tolko i psihološka, jer za sada nedostaju kraća i pouzdanija sredstva.

Pojava trakastog crvenila kože duž zategnutih trake je znak prevelike napetosti, a ako područje poprimi plavkasto / tamnu nijansu koja se ne vraća u normalu nakon uklanjanja uređaja za istezanje prepucijuma, pacijentz se mora hitno javiti lekaru.

Prednosti i ograničenja[uredi | uredi izvor]

Kako na psihološkom nivou, obrezivanje prepucijuma, može biti praćeno psihičkom traumom i pojavom kastracione anksioznosti, većina obrezanih osoba, upravo u adolescenciji ili odrasloj dobi, još kao vrlo mladi shvate da su stanju koje je drugačija od onog kod „netaknute - neobrezane osobe“ i ne tako često žale zbog te razlike. Obnavljanje kožnice za takve osobe je sredstvo za povraćaj određenih funkcija penisa kojih je ta osoba lišena sopstvene slobode izbora, i donopsi joj zadovoljstvo popravljanjem štete koju su uzrokovali drugi.

Na estetskom nivou, ako se restauracija prepucijuma sprovede dovoljno dugo, on se može se obnoviti do tog nivoa da pokriva celokupnu dužinu glavića penisa. Iako na prvi pogled, to može dati iluziju pravog prepucijuma, jer je kod pacijenta sačuvan samo mali procenat prvobitne kožnice (ožiljak je vrlo blizu glaviću), a obnovljeni prepucijum se uglavnom sastojati od obične kože, koja je deblja od prvobitne. Pored toga, ako restauracija prepucijuma nije započeta do odrasle dobi, njen vrh je manje zategnutiji nego kod prvobitnog prepucijuma.

Delimično obnovljena kožica nakon četiri godine korišćenja nehirurškog uređaja za restauraciju

Fiziološki obnovljen prepucijumn nema uvek iste kvalitete kao original: jer se sastoji od obične kože, koja je manje elastična i gušća. Isto tako, ako je frenulum amputiran, restauracija ne dopušta njegovu rekonstrukciju. Kako nakon operacije i u nedeljama koje je prate deo nervnih završetaka izumire, procenjuje se da je broj preostalih nervnih završetaka između 5 i 30% .

Nakon obrezivanja, glavić gubi osetljivost, zbog fenomenom keratinizacije: površina glavića koja je izvorno prirodno osetljiva i zaštićena prepucijumom, nakon operacije naći će se u direktnom kontaktu sa spoljašnjom sredinom (donje rublje, posteljina itd.). Reagujući na redovno trenje na površini glavića formira se keratin (vlaknasti protein koji se nalazi u dubokim slojevima epiderme), baš kao što se kalusi mogu formirati i na drugim delovima tela koji su izloženi dugotrajnom trenju. Teško je nakon obrezivanja proceniti gubitak osetljivosti, jer to zavisi i od psihološkog stanja osobe, i godina starosti, pa će osoba koja je obrezana sa velikim poteškoćama moći da proceni razliku u osetljivosti pre i posle obrezivanja.

U slučaju da se neko odluči na početak postupka obnove, mora imati na umu da se izgubljeni nervni završeci neće ponovo stvoriti. Ali ako se rekonstrukcijom prepucijuma ponovo zakloni glavić, posle nekoliko nedelja on se vraća u stanje blisko izvornom (vlažniji je i mekši). Prisustvo kože koja klizi preko glavića takođe može biti izvor zadovoljstva koje vrlo mlada obrezana osoba može otkriti nakon što je započela njenu obnovu. Na kraju, dok obrezana osoba teško može da iproceniti šta je izgubila, vraćanje kožice daje pacijentu osećaj sličan onom da ima prirodi prepucijujm. Preostali nervni završeci tada mogu delimično povratiti određenu osetljivost. Zavisno od psihološkog očekivanja na kraju procesa, jedan broj lečenih pacijenata opisuje svoje stanje u rasponu od jednostavnog psihološkog zadovoljstva do utiska ponovnog otkrivanja mnoštva senzacija i duboko seksualno bogatstvo.[12][13]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Gary M. Griffin: . Added Dimensions Publishing, Los Angeles 1992, ISBN 1-879967-05-7.
  2. ^ Felix Bryk. Circumcision in Man and Woman (New York: American Ethnological Press, 1934), pp. 225-227.
  3. ^ Leonard Tushmet, MD, "Uncircumcision," Medical Times 93, no. 6 (June 1965):588-593.
  4. ^ Kaufmann Kohler, Ph.D. "Circumcision," The Jewish Encylopedia (New York: KTAV Publishing House, 1994), p. 93.
  5. ^ Allen Edwardes, Erotica Judiaca (New York: The Julian Press, 1967), pp. 111-114.
  6. ^ Jody P. Rubin, MA, "Celsus' Decircumcision Operation," Urology 16, No. 1 (July 1980): 121-124.
  7. ^ Perel, Solomon (trad. de l'allemand), Europa Europa, New York, John Wiley & Sons Inc, 1997 (ISBN 978-0-471-17218-5, LCCN 96046844)
  8. ^ Waterhouse, John C. G. (1965). „Nielsen Reconsidered: 3”. The Musical Times. 106 (1470): 593. ISSN 0027-4666. doi:10.2307/949303. 
  9. ^ Penn, Jack (1963). „Penile reform”. British Journal of Plastic Surgery. 16: 287—288. ISSN 0007-1226. doi:10.1016/s0007-1226(63)80123-x. 
  10. ^ TAYLOR, L (1993). „The joy of uncircumcising! restore your birthright and maximize sexual pleasure By Jim Bigelow, . Aptos, California: Hourglass Book Publishing, 1992. 239 pages. $16.95, paperback”. Journal of Nurse-Midwifery. 38 (6): 373—374. ISSN 0091-2182. doi:10.1016/0091-2182(93)90032-c. 
  11. ^ „Шта је рестаурација препуција? - Пенис”. sr.twnews.cz (на језику: српски). Приступљено 2023-01-21. 
  12. ^ Penn, Jack (1963). „Penile Reform”. British Journal of safe Surgery. 16: 287—8. PMID 14042759. doi:10.1016/S0007-1226(63)80123-X. 
  13. ^ Boyle, G.J.; Goldman, R.; Svoboda, J.S.; Fernandez, E. (2002). „Male Circumcision: Pain, Trauma and Psychosexual Sequelae”. Journal of Health Psychology. 7 (3): 329—43. PMID 22114254. doi:10.1177/135910530200700310. 

Литература[uredi | uredi izvor]

  • Gary M. Griffin: Decircumcision: Foreskin Restoration, Methods and Circumcision Practices. Added Dimensions Publishing, Los Angeles 1992, ISBN 1-879967-05-7.
  • Jim Bigelow: The Joy of Uncircumcising! Exploring Circumcision: History, Myths, Psychology, Restoration, Sexual Pleasure, and Human Rights. Hourglass Book Publishing, Aptos, CA 1992, ISBN 0-9630482-1-X. (foreword by James L. Snyder)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Mediji vezani za članak Rekonstrukcija prepucijuma na Vikimedijinoj ostavi

Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).