Rimokatolička crkva Uznesenja Marijinog u Apatinu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rimokatolička crkva Uznesenja Marijinog u Apatinu, podignuta je u periodu od 1795. do 1798. godine, na prostoru tadašnjeg novog urbanog prostora.[1]

Crkva je podignuta u glavnoj ulici, na samoj regulacionoj uličnoj linijiji i predstavlja trobrodnu građevinu. Crkveni toranj se podiže iz pročelja glavne fasade, koja ima karakteristike „Kopf” stila ili dunavskog baroka. Uz levu stranu apsidalnog dela (u formi nepotpunog polukruga), flankirana je jednostavna sakristija.

Unutrašnjost crkve oslikana je prvi put 1882. godine, od strane pečujskog umetnika Maksrajtera, da bi u okviru proslave velikog crkvenog jubileja, 1898. godine, bila ponovo oslikana. Za ovaj izuzetno zahtevan posao bili su angažovani slikari Franc Lor i Karl Grajner. Bez obzira na izuzetan kvalitet realizovanog projekta dolazi do sledećeg potpunog oslikavanja, koje i danas krasi unutrašnjost crkvenog zdanja. Enterijer je dekorisan u neobaroknom stilu, bojenim ornametima antropomorfne, floralne i geometrijske forme.

Na svodu centralnog naosa, nalazi se nekoliko novozavetnih kompozicija urađenih temperom, u al secco tehnici. Dekorisanje je povereno apatinskom slikaru Rudolfu Udvariju, koji je 1939. godine, na osnovu predložaka minhenskog umetnika Riharda Holcnera.

Prve orgulje za crkvu , izradio je 1797. godine, čuveni apatinski graditelj orgulja Kašpar Fišer. U pitanju su bile izvanredne bimanualne orgulje sa 16 registara, a koje su predstavljale sintezu visokog zanatsko-tehnološkog kvaliteta i umetničke komponente (bile su u upotrebi sve do 1912. godine, kada su zamenjene novim).

Pored statua sv. Petra i Pavla, poklonjenih od strane apatinskog ribarskog esnafa, iz crvenog invetara umetničkih artefakata, posebno se izdvaja barokna statua crne Bogorodice ili crne Madone, izrađene od ebanovine.[2]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „CRKVA UZNESENJA MARIJINOG”. TO Apatin. Pristupljeno 1. 11. 2020. 
  2. ^ „Crna Bogorodica”. TO Apatin. Pristupljeno 1. 11. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]