Sveti Martin Turski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sveti Martin Turski

Sveti Martin Turski je hrišćanski svetitelj i episkop grada Tura. Rođen je 316. godine u Panoniji, u Štajerskoj. Otac mu je bio rimski oficir, tako da se i Martin protiv svoje spremao za vojničku službu.[1]

Nakon jedno neobičnog događaja kada je prosjaku dao svoj vojnički ogrtač javio mu se u snu Isus Hristos.[2] Martin je napustio vojnu službu nakon toga, krstio se i postao hrišćanin. Ubrzo zatim se zamonašio u eparhiji svetog Ilarija Poatijskog, i tamo provodio život pun hrišćanskih podviga.

Protiv njegove volje postavljen je za episkopa u gradu Turu. Radio je predano u turskoj eparhiji i vodio tešku borbu sa neznabošcima i jereticima arijancima.

Sveti Martin je umro 397. godine.

Pravoslavna crkva proslavlja Svetog Martina 12. oktobra po julijanskom kalendaru,[3] Katolička crkva 11. novembra.

Napomena: Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz Ohridskog prologa Nikolaja Velimirovića.

Kult Sv. Martina među Srbima[uredi | uredi izvor]

Do 16. veka i gregorijanske reforme, Pravoslavna i Rimokatolička crkva koristile su zajednički, julijanski kalendar.

Po julijanskom kalendaru, dan Sv. Martina u Rimokatoličkoj crkvi bio je 11. novembra, što upućuje da je ovaj kult bio jak i među pravoslavnim Srbima, jer su i nakon reforme, Srbi 11. julijanskog novembra nastavili da običajno proslavljaju dan po imenu „Mratindan“ ili „Mratinje“, kao i svetitelja po imenu „Sv. Mrata“. 11. novembar po julijanskom kalendaru, u 20. i 21. veku pada na 24. gregorijanski novembar.

Identični običaji i terminologija sa današnjim rimokatoličkim Hrvatima (Martindan/Mratindan, Martinje/Mratinje, zajednički svečev nadimak "Sv. Mrata" i izreka "Sv. Mrata, sneg na vrata"), upućuju da je u dalekoj prošlosti među svim Južnim Slovenima kult Sv. Martina bio izuzetno jak i da se običajno proslavljao po rimskom kalendaru u tada jedinstvenoj Hrišćanskoj crkvi i da se sa tom praksom među Srbima nastavilo i nakon Raskola 1054. godine i prevage carigradskog kalendara.

Ivan Jastrebov je zapisao da sa selom Rapča (Gora (oblast)) graniče sela koja leže jugozapadno, Pakišta i Košarišta (danas u Albaniji). Između granica tih sela je, u Hrisovulji (cara Dušana) se veli, crkva koja se naziva Mratinja. Te crkve više nema, ali se vide ostaci temelja, koji pokazuju da je ta crkva unekoliko veća od uobičajenih malih seoskih crkava. Ta crkva je bila na brdu i njeno ime se sačuvalo u narodu u nazivu toga Mrat.[4] Po svemu sudeći crkva je bila posvećena svetom Martinu. Miloš Milojević je veoma kritikovan od Jastrebova za svoj nekritički rad. Milojevićev korespondent iz Prizrena je spadao u ljude apokrifičkog dostojanstva. Pop Jovan Vasić (tada živi u Srbiji) dostavljao mu je odande podatke u Milojevićevom duhu i smeru. Pop nije bio obrazovan i poticao je iz porodice vrlo rđavog porekla, iz roda plemena koje je slavilo 11. novembar - Dan Sv. Mrata (Dečanskog kralja). Tada je bilo poznato da se kod Srba ljudi koji slave Dan Sv. Mrata, 11. novembra, smatraju lošima. Tako o tome govore M. Đ. Milićević (Slave u Srba. Kućanska slava. Opštinska slava., 1877, str. 101.). Znajući to, Mratinci govore da slave Sv. Dečanskog i Marko Kraljević je vele promenio Sv. Mrata za Sv. Đorđa.[5]

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi negira se ovakva veza pravoslavnog Mratindana sa rimokatoličkim Martindanom i objašnjava da je "Sv. Mrata" narodni nadimak za kralja Stefana Dečanskog, koji se obeležava 11. novembra / 24. novembra.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Sv. Martin ep. Turski - Hram Uspenja Presvete Bogorodice u Cirihu”. pravoslavnacrkva.ch (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-01-24. 
  2. ^ „Sv. muč. Tarah, Prov i Andronik; Sv. Martin Turski; Prep. Kozma Majumski – Vaznesenjska crkva” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-01-24. 
  3. ^ „Sveti Martin, episkop turski”. Večiti pravoslavni kalendar (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-01-24. 
  4. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 203. Beograd: Službeni glasnik. 
  5. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 278. Beograd: Službeni glasnik. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]