Studitski manastir
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c8/One_of_the_exterior_facades_of_the_St._John_Stoudios_%28Imrahor%29_Monastery.jpg/220px-One_of_the_exterior_facades_of_the_St._John_Stoudios_%28Imrahor%29_Monastery.jpg)
Studitski manastir ili manastir Svetog Jovana Krstitelja je jedan od najvažnijih manastira srednjovekovnog Carigrada. Monasi ovog manastira nazivani su studiti. Iako je manastir napušten više od pola milenijuma, njegovi zakoni i običaji su uzeli kao obrazac monasi Svete Gore i mnogi drugi manastiri u pravoslavnom svetu.
Ostaci manastira se nalaze blizu Mramornog mora, u naselju Samatia. Manastir je podignut na sedmom brdu Carigrada, u 462. kvartu Samatije. Glavni hram manastira je troosna bazilika dužine 27,32 metara i širine 25,28 metara. Brodovi su razdvojeni u dva reda od sedam stubova. Ukupna površina manastira je oko 690 m2. Pod hrama ukrašen je mermerom i mozaikom ptica i životinja.
Istorija
[uredi | uredi izvor]465. godine u manastir je naselio deo akimitita (ακοίμητος -budan, neugasiv; "akimiti" naziv se odnosio na monahe koji su najčešće čitali psaltir ("psaltir nikada ne staje") 24 časova dnevno, tako što su se menjali i na taj način je njihov manastir uvek bio budan, neugasiv) u periodu kada su aktivno učestvovali u borbi protiv careva koji su bili ikonoklasti. U ovom manastiru zamonašilo se tri imperatora Mihajlo V (1041-1042), Mihajlo VII Duka (1071-1078) i Isak I Komnin (1057-1059). Smatra se da je u najsrećnijim vremenima u manastiru živelo oko 700 monaha. Igumani manastira Antonije i Aleksije postali su carigradski patrijarsi.
Iguman studijski Sava je snažno branio pravoslavne doktrine protiv ikonoklasta na Sedmom vaseljenskom saboru u Nikeji (787). Njegov naslednik bio je Teodor Studit, po kome je manastir najviše postao slavan. Iguman Nikolaj (848-845 i 855-858) odbio da prizna patrijarha Fotija i zato je bio zatvoren u manastiru. U vreme Isaka I, manastir ukrašena je unutrašnjost, a nakon abdikacije s prestola umro je u manastiru, gde i je sahranjen.
Sredinom 11. veka, u vreme igumana Simeona, kritikovao jr običaje Rimskoj crkvi u dve knjige, u kojima je pisao o upotrebi beskavsnog hleba subotom i braka sveštenika.
Što se tiče duhovnog života manastira, posebno je poznat po svojoj čuveni kaligrafskoj školi koju je osnovao Teodor. U 8. i 11. veku manastir je bio središte vizantijske verske poezije. U pravoslavnoj crkvi još uvek se koristi niz pesama.[1]
1204. manastir je uništen od strane krstaša i nije u potpunosti obnovljen do 1290, od strane Konstantina Paleologa, kada su zidovi izgrađeni oko manastira i novi krov. Većina manastira je ponovo uništena kada su Osmanlije osvojile Konstantinopolj 1453. On je pretvoren u džamiju od strane albanskog Elias Bega i proglašen je za Imrahor džamiju u vreme Bajazita II 1486.
Manastir danas
[uredi | uredi izvor]Danas postoji samo jedan mali dio crkve, i smatra se da je najstariji u gradu. Kompletnom rušenju zgrade doprineli su požari 1782. i 1920. godine, i zemljotres iz 1894. godine. Ostaci manastira korišćeni su za izgradnju zgrada nakon zemljotresa 1920. godine.
Nakon završetka obnove, postoji namera tusrkih vlasti da se kompleks ponovo pretvori u džamiju.[2]