Scenografija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pozornica Teatra Olimpiko u Vićenci (Andrea Palladio) koju je dizajnirao Vinćenco Skamozi s izrazitom iluzijom dubine.

Scenografija je složenica grčkog porekla od reči scene (grč: σκηνη, što znači pozornica), i reči grafein (grč.: γραφειν, koja pak znači pisati ili opisati).[1] Scenografija je dakle jednostavno - opis onog što je na pozornici.

Scenografija danas znači veštinu izrade likovne pozadine pozorišnog, filmskog ili televizijskog dela (iluzije). Ova delatnost se odnosi prvenstveno na likovno osmišljavanje prostora pojedinih činova (u pozorištu), ili kadrova (na filmu), u skladu sa tekstualnim predloškom dela kojeg treba preneti na scenu, u skladu s teoretskim i praktičnim aspektima predloška. Rad scenografa vezan je uz pojam prostora u kojem će se delo zbivati, on ga mora osmisliti (izgraditi), promeniti ga (po potrebi dela) i smestiti u njega protagoniste dela. Uloga scenografa je po mnogo čemu slična i koji put analogna ulozi dramaturga. Scenograf je samo deo tima koji osmišljava neko pozorišno, filmsko ili televizijsko delo, - on je nužno vezan uz reditelja s kojim zajednički osmišljava realizaciju.

Scenografija danas nije pojam nužno vezan samo uz pozorište, film ili televiziju, danas se to odnosi na svako osmišljavanje prostora namenjeno nekoj javnoj izvedbi, od izložaba do političkih događanja. Scenografija se seli i u virtualni svet računarskih igara i programa, i za njih treba osmisliti prostor u kojem će se virtualne radnje zbivati.

Etimologija i kulturološka tumačenja[uredi | uredi izvor]

Termin scenografija je grčkog porekla (skēnē, što znači 'postavljanje ili izgradnja scene'; grapho, što znači 'opisati') prvobitno je detaljno opisan u Aristotelovoj Poetici kao 'skenographia'. Ipak, u kontinentalnoj Evropi, termin je usko povezan sa profesionalnom praksom scenografije i sinonim je za termin 'scenski dizajn' na engleskom jeziku. U novije vreme, termin je korišćen u muzeografiji[2][3] u smislu kustosa muzejskih eksponata.[4]

Istorija[uredi | uredi izvor]

U onome što nije prva upotreba termina, Antonio Kajmi, 1862. godine, opisuje kategoriju umetnika koji praktikuju pittura scenica e l'architettura teatrale, inspirisano umetnikom Ferdinandom Gali-Bibijenom, koji je takođe bio poznat kao slikar kvadrature, ili arhitektonskog slikarstva (obično obmanskih prikaza arhitekture na plafonima ili zidovima). Kajmi ovo naziva i scenografska umetnost, i napominje da je bio potreban genijalan inženjering da bi se stvorile pokretne garniture ili stvorile iluzije okruženja. Porodica Gali da Bibijena bila je pedigre scenografske umetnosti koja se pojavila u Bolonji kasnog sedamnaestog veka, ali se proširila širom severne Italije do Austrije i Nemačke. Još jedna velika porodica poznata po pozorišnoj scenografiji bili su članovi prezimena Kvalio.

Kajmi dalje pominje praktičare scenografije u drugoj polovini 18. veka i početkom 19. veka u Lombardiji.[5] Pregled istorije scenskog slikarstva, arhitekture i dizajna pod uticajem Italije do devetnaestog veka, dao je Landrijani.[6]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Iako je takođe u skladu sa profesionalnom praksom scenografa, važno je razlikovati pojedinačne elemente koji čine „dizajn“ performansnog događaja (kao što su svetlo, okruženje, kostim, itd.) od termina „scenografija“, koji je umetnička perspektiva koja se tiče vizuelne, iskustvene i prostorne kompozicije performanse. Pod uticajem rada pionira modernizma Adolfa Apije i Edvarda Gordona Krega, scenografija predlaže da se dizajnerske prakse u okviru performanse smatraju ravnopravnim partnerom, pored ostalih elemenata kao što su književni tekstovi i tehnika izvođenja, u okviru konstrukcije i recepcije značenja. Praksa scenografije je stoga holistički pristup kompoziciji performansa i može se primeniti na dizajn ili kustos događaja unutar i izvan konvencionalnog pozorišnog okruženja. Ili, kako Pamela Hauard navodi u svojoj knjizi Šta je scenografija?:

„Scenografija je besprekorna sinteza prostora, teksta, istraživanja, umetnosti, glumaca, reditelja i gledalaca koja doprinosi originalnom stvaralaštvu.“[7]

Džoslin Makini i Filip Batervort proširuju ovo i sugerišu da se:

„Scenografija se ne bavi samo stvaranjem i predstavljanjem slika publici, već se bavi prijemom i angažovanjem publike. To je čulno i intelektualno iskustvo, emocionalno i racionalno.”[8]

Scenografska teorija[uredi | uredi izvor]

Iako ne postoji jedinstvena teorija scenografije, Rejčel Han se zalagala za razliku između „scenografije“ i „scenografike“.[9] Han uvodi ovaj okvir ocrtavanjem upotrebe ključnih terminologija:

„Kao deo ove diferencijacije, scenografskom svojstvu pristupam kao orijentaciji i scenografiji kao zanatu. Moja namera je da mapiram kako se ovi očigledno povezani koncepti primenjuju na umetničke i društvene scenarije izvan institucionalnih koncepcija pozorišta. Pokušavam da odvratim čitaoca od razumevanja pojmovi scenografije kao singularnih i monolitnih. Moje usvajanje scenografije naglašava inherentnu pluralnost i mnogostrukost koja održava scenografski susret. Shodno tome, scenografske osobine proizilaze iz kombinacije orijentacionih stimulusa koji premašuju stroge ontologije empirizma i komplikuju uredno razdvajanje pozorišnih zanata.”

Scenografika je skup osobina orijentisanih na mesto koje su često eksplicitne u pozorištu, ali su prisutne i u drugim scenografskim kulturama kao što su baštovanstvo i vizuelni merketing. Ove osobine privlače pažnju na „poretke sveta“[10] primenom metoda koji oblikuju ili iritiraju kako različite svetske orijentacije (bilo da se radi o materijalnosti i teksturi, familijarnosti i bliskosti, kao i ideologijama nacije i identiteta) sede zajedno kao deo šire geografije. Han konsoliduje ovu poziciju tvrdeći da „govoriti o inscenaciji znači govoriti o tome kako scenografija predstavlja različitost mesta”.[11] Scenografija je „interventni čin orijentacije koji komplikuje, otkriva ili boduje procese svetovanja“.[12]

Konačno, Han predlaže da scenografija predstavlja formulu za sve scenske atmosfere, tvrdeći da „nema scena bez scenografije“.[13] Ovo se zasniva na argumentu da su „sve pozornice takođe scene“[14] koji osporava „determinističku pretpostavku da scene prethode scenografiji“.[15] U ovom modelu, scene se manifestuju kroz karakteristike scenografije koje se orijentišu na mesto (a ne obrnuto). Implikacije ovoga su da je svo pozorište scenografsko - čak i ako nema definisane objekte ili 'postavku' - jer se svo pozorište izvodi na sceni. Han sažima ovu poziciju koristeći hibridnu 'scenu-scenu' kada raspravlja o tenzijama između istorija ovih praksi, posebno u odnosu na originalni grčki skene kao fizički šator ili kolibu koja je ultimatno oblikovala trenutne konceptualizacije 'scene'.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Walker, John (1992) "Scenography". Glossary of Art, Architecture & Design since 1945, 3rd. ed.
  2. ^ Murphy, Oonagh (proleće 2018). „Museum Studies as Critical Praxis: Developing an Active Approach to Teaching, Research and Practice”. Tate Papers. 29. 
  3. ^ International Council of Museums (2009). „Key Concepts of Museology” (PDF). icom.museum/fileadmin/user_upload/pdf/Key_Concepts_of_Museology/Museologie_Anglais_BD.pdf. Arhivirano iz originala (PDF) 2015-06-16. g. 
  4. ^ Atelier Brückner (2010). Scenography / Szenografie - Making spaces talk / Narrative Räume. Stuttgart: avedition. str. 209. 
  5. ^ Caimi, Antonio (1862). Delle arti del designo e degli artisti nelle provincie di Lombardia dal 1777-1862. Milan, Italy: Presso Luigi di Giacomo Pirola. str. 112—118. 
  6. ^ Landriani, Paolo (1830). Dottore Giulio Ferrario, ur. Storia e Descrizione de' Principali Teatri Antichi e Moderni. Tipografia del Dottor Giulio Ferrario, Contrada del Bocchetto N. 2465. 
  7. ^ Howard, Pamela (2002). What is Scenography?. London: Routledge. str. 130. 
  8. ^ McKinney, Joslin (2009). The Cambridge Introduction to Scenography. Cambridge: Cambridge University Press. str. 4. 
  9. ^ Hann, Rachel (2019). Beyond Scenography. Oxon. and New York: Routledge. str. 17. 
  10. ^ ibid. str. 2. 
  11. ^ ibid. str. 32. 
  12. ^ ibid. str. 79. 
  13. ^ ibid. str. 78. 
  14. ^ ibid. str. 3. 
  15. ^ ibid. str. 63. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]