Trojedna kraljevina
_(1868-1918).svg)
Trojedna kraljevina, ili Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, bio je koncept — koji su zagovarali čelnici hrvatskog narodnog preporoda iz 19. vijeka — o ujedinjenom kraljevstvu Hrvatska, Slavonije i Dalmacije, koje su već bile pod jednim kraljem u Austrijskom carstvu, koji je ujedno bio i car Austrije, ali su bile administrativno i politički odvojeni entiteti. Ovaj koncept korijene ima u visokom srednjem vijeku.[1]
Poslije 1867. godine, Hrvatska i Slavonija su se nalazila u ugarskom dijelu Austrougarske i na kraju su se ujedinile 1868. u Kraljevinu Hrvatsku i Slavonije, kada je naziv Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija postao zvaničan. Međutim, Dalmacija, koja se nalazila u austrijskom dijelu dvojne monarhije, i dalje je defakto ostala odvojena. Do raspada Austrougarske, nekoliko hrvatskih političkih stranaka i skupina tražilo je priznanje Trojedne kraljevine i inkorporaciju Dalmacije u Hrvatsku i Slavoniju.[2][3] Hrvatska inteligencija, naročito pravnici, igrali su ključnu ulogu u tumačenju istorijskih izvora kako bi legitimisali zahtjev za stvaranje Trojedne kraljevine.[1]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Ideja ujedinjenja tri kraljevine je počela sticati popularnost u 14. vijeku i prvobitno se koristila u tituli Bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u srednjovjekovnoj hrvatskoj kraljevini. Termina Trojedna kraljevina su prvi upotrebili Habzburzi, da bi naziv Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bio duži, što se može vidjeti iz titule dodjeljenje Franu Krsti Frankopanu, ali i drugim primjerima od 1527. godine. Zvaničan naziv Hrvatskog sabora od 1681. godine jeste Congregatio Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Kasnije u 18. vijeku, Marija Terezija je osnovala Kraljevsko vijeće u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Međutim, tek početkom 19. vijeka, paralelno sa zahtjevima za ujedinjenje tri kraljevine i stvaranjem moderne nacije, upotreba termina Trojedna kraljevina postao je češći.
Prije 1848. godine, Hrvati su potraživali teritorije koje su im osporavali i Ugari i Dvorski ratni savjet u okviru Austrijskog carstva, ali i Osmansko carstvo. Tokom revolucija 1848. godine, hrvatski nacionalisti u Saboru su predložili ujedinjenje Trojedne kraljevine, koja bi bila autonomna hrvatsku kulturna i politička unija unutar Habzburške monarhije. Politički predstavnici Hrvatske su zagovarali ideju kod cara i tražili ujedinjene tri kraljevine. Tokom revolucija, Dalmacija je bila pod privremenom kontrolom hrvatskog bana Josipa Jelačića. Međutim, italijanska elita koja je dominirala u Dalmatinskom saboru, apelovala je na autonomiju Kraljevine Dalmacije kao austrijske krunske zemlje — protivno zahtjevima hrvatskog nacionalnog preporoda za Trojednom kraljevinom.
Nakon austro-ugarske nagodbe 1867. i hrvatsko-ugarske nagodbe 1868, ugarska potraživanja prema Slavoniji i austrijska potraživanja prema Vojnoj krajini formalno su prestala. Hrvatska i Slavonija su ujedinjene u autonomnu Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Međutim, ujedinjenje sa Dalmacijom je odbijeno, jer se Hrvatska i Slavonija nalazila u sastavu Zemalja krune Svetog Stefana (ugarski dio), a Dalmacija je ostala krunska zemlja Cisletanije (austrijski dio Dvojne monarhije). Zvanični naziv Hrvatske i Slavonije je međutim bio „Trojedna Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije”, čime su isticali svoja potraživanja na Dalmaciju.
Članovi hrvatsko-ugarske nagodbe postali su sporni, jer hrvatska verzija definiše teritoriju Zemalja krune Svetog Stefana na sljedeći način „Kraljevina Ugarska sjedinjena s Erdeljem i kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačinjavaju jednu te istu državnu zajednicu”. Ugarska verzija nagodbe, koristi naziv Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bez riječi „kraljevine”, a i redoslijed naziva je promijenjen. U dokumentima koje je izdala Austrija određen je redoslijed „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija”, prema instrukcijama Fridriha Ferdinanda fon Bajsta kako bi se Dalmacija razlikovala od Hrvatske i Slavonije i istakla pripadnost austrijskom dijelu monarhije.
Tokom hrvatskog narodnog preporoda i druge polovine 19. vijeka, hrvatska inteligencija, naročito pravnici i istoričari, u borbi za ujedinjenu Trojednu kraljevinu bili su uključeni u tumačenje istorijskih izvora kojima se željelo legitimisati i politički argumentovati puno značenje naziva Trojedna kraljevina. Na kraju 19. vijeka, priznanje Trojedne kraljevine bio je osnovni cilj Nezavisne narodne stranke, kao i dalmatinske Narodne stranke.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b „Trojedna kraljevina | Hrvatska enciklopedija”. enciklopedija.hr (na jeziku: hrvatski). Hrvatska enciklopedija (LZMK). Pristupljeno 5. 5. 2020.
- ^ Jelavich & Jelavich 2012, str. 253.
- ^ Romsics & Király 1999, str. 178.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Jelavich, Charles; Jelavich, Barbara (2012). The Establishment of the Balkan National States, 1804-1920 (na jeziku: engleski). University of Washington Press. ISBN 978-0-295-80360-9. Pristupljeno 5. 5. 2020.
- Romsics, Ign c; Király, Béla K. (1999). Geopolitics in the Danube Region: Hungarian Reconciliation Efforts, 1848-1998 (na jeziku: engleski). Central European University Press. ISBN 978-963-9116-28-3. Pristupljeno 5. 5. 2020.