Tužna noć

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tužna noć
Deo Špansko osvajanje Meksika
Vreme30. jun 1520.
Mesto
Ishod astečka pobeda
Sukobljene strane
 Španija
 Tlaskalanski Savez
 Carstvo Asteka
Komandanti i vođe
Španija Ernan Kortes
Tlaskala (bivša država) Šikotenkatl Mlađi
Carstvo Asteka Kvitlavak
Carstvo Asteka Kvatemok
Jačina
oko 1.450 konkistadora[1][a]
23 konjanika[3]
1.000-2.000 Tlaskalanskih ratnika[b]
oko 10.000[1][v]
Žrtve i gubici
bar 150 Španaca, bar 2.000 indijanskih saveznika[1] teški[1]

Tužna noć (šp. Noche triste), špansko ime za poraz koji su konkvistadori Ernana Kortesa pretrpeli od Asteka tokom noćnog proboja iz grada Meksika 1. jula 1520. godine.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Početkom 1519. grupa od oko 500 španskih konkvistadora sa Kube, koje je opremio guverner Dijego Velaskez, na čelu sa Ernanom Kortesom iskrcala se bez otpora na ostrvo Kosumel, a zatim na obalu na nekoliko tačaka, od poluostrva Jukatana do današnje luke Varakruz, gde su osnovali novu koloniju i odrekli poslušnost guverneru Kube. Beli ljudi na konjima, koje Indijanci do tada nisu videli, naoružani vatrenim oružjem, delovali su na lokalne starosedeoce kao božanstva kojima se ne smeju suprotstaviti. Pleme Sempoala (šp. Cempoala) pobećeno je od Španaca, a Tlaskalteci (šp. Tlaxcaltec), neprijatelji Asteka, ubrzo im postaju saveznici. Pokušaji neodlučnog i zaplašenog astečkog kralja Montezume II (šp. Moctezuma) da poklonima umilostivi Kortesa, još više su učvrstili Špance u njihovim osvajačkim namerama. Nakon pokolja 3.000 Indijanaca u Čoluli (šp. Cholula), Kortes je bez otpora ušao u Tenočtitlan i ubrzo zarobio Montezumu, pokušavajući da preko njega natera Asteke da priznaju špansku vlast. U međuvremenu, Velaskez je uputio u Meksiko Panfila de Narvaesa da uhapsi i smeni Kortesa, ali ga je ovaj zarobio pri samom iskrcavanju, a njegovih 800 vojnika uključio u sastav svoje vojske. Kasnije je pridobio još 150 vojnika sa 20 konja upućenih sa Kube kao pojačanje Narvaesu. Dok je Kortes bio angažovan oko Narvaesa, njegovi vojnici u gradu Tenočtitlanu izvršili su pokolj indijanskih hodočasnika, našta su Asteci odgovorili ustankom i napadom na Špance i njihove saveznike. Taktikom stalnih zaseda i iznenadnih prepada Asteci su ubrzo desetkovali vojsku kolonizatora,[1] a Kortesova vojska opsednuta je u palati u centru grada, dok je Montezuma ubijen od svojih ljudi kada je pokušao da posreduje u korist Španaca. Bez dovoljno hrane, sa malobrojnom vojskom opterećenom bogatim plenom i zarobljenicima usred neprijateljskog grada u sredini slanog jezera, iz koga su vodila samo tri nasipa, Kortes se odlučio na noćni proboj 30. juna 1520.


Posledice[uredi | uredi izvor]

U ovom pokolju, nazvanom Tužna noć (šp. Noche triste) zbog velikih gubitaka, Korts je izgubio 150 vojnika i oko 2.000 indijanskih saveznika. Na putu za Tlaskalu, Kortes je kod Otumbe 8. jula 1520. naneo težak poraz Astecima pod kacikom Kitlauakom (šp. Cuitlahuac).[1]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

Bitka je detaljno prikazana u 8. epizodi španske serije Ernan iz 2022. godine.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kortez je 1519. započeo pohod sa 11 brodova, 110 mornara, 570 vojnika, 10 topova i 16 konja.[2] Pošto je deo vojske ostavio u novoosnovanoj luci Verakruz, ušao je u grad Meksiko sa najviše 500 španskih konkistadora, a u junu 1520. uspeo je da pridobije Narvaesovu ekspediciju upućenu sa Kube protiv njega (oko 800 ljudi), a zatim još 150 vojnika sa 20 konja upućenih sa Kube kao pojačanje Narvaesu. U svemu, imao je najviše 1.450 Španaca.[1]
  2. ^ Kortes je ušao u Tenočtitlan sa preko 6.500 indijanskih saveznika[4], a posle pobede nad Narvaezom juna 1520. priključilo mu se još 2.000 Tlaskalanaca.[5] Međutim, nesigurno je koliki deo od ovih 8.500 čine ratnici, a koliko nosači, sluge i robovi.
  3. ^ Španski izvori onog vremena navode čak 200.000, što moderni istoričari smatraju preteranim.[1]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Popović 1973, str. 394.
  2. ^ Popović 1972, str. 631.
  3. ^ Fajfrić 2008, str. 170-174.
  4. ^ Fajfrić 2008, str. 108.
  5. ^ Fajfrić 2008, str. 150.

Literatura[uredi | uredi izvor]