Pređi na sadržaj

Umberto D.

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Umberto D. je italijanski neorealistički film iz 1952. u režiji Vitoria de Sike . Većina glumaca je bila neprofesionalna, uključujući Karla Batistija koji igra glavnu ulogu Umberta Domenika Ferarija, siromašnog starijeg čoveka u Rimu koji očajnički pokušava da zadrži svoju iznajmljenu sobu. Njegova gazdarica (Lina Gennari) ga izbacuje, a njegovi jedini pravi prijatelji, kućna pomoćnica (Maria-Pia Casilio ) i njegov pas Flike (koji se u nekim verzijama filma naziva Zastava) su od malo pomoći.

Prema Robertu Ozbornu iz Turner Classic Movies, ovo je bio de Sikin omiljeni od svih svojih filmova. Film je 2005. godine uvršten u „100 filmova svih vremena“ časopisa TIME.[1]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Upozorenje: Slede detalji zapleta ili kompletan opis filma!

Policija rastera organizovane ulične demonstracije starijih muškaraca koji traže povećanje svojih skromnih penzija. Jedan od učesnika marša je Umberto D. Ferari, penzionisani državni službenik.

On se vraća u svoju sobu i otkriva da ju je gazdarica iznajmila na sat vremena ljubavnom paru. Ona preti da će ga izbaciti krajem meseca ako ne bude mogao da plati zaostalu kiriju, petnaest hiljada lira. Ferari prodaje sat i neke knjige, ali uspeva da obezbedi samo trećinu iznosa. Gazdarica odbija da prihvati delimično plaćanje.

U međuvremenu, simpatična sobarica se poverava Umbertu da ima svoje probleme. Trudna je u trećem mesecu, ali nije sigurna koji je od njena dva ljubavnika (oba vojnika) otac, visoki iz Napulja ili niski iz Firence.

Osećajući se bolesno, Umberto biva primljen u bolnicu. Ispostavilo se da je upala krajnika i nakon nekoliko dana je otpušten. Kada se vrati u stan, zatiče radnike koji renoviraju ceo stan. Gazdarica se udaje. Umbertova soba ima rupu u zidu. Sobarica mu kaže da je to zbog plana da postane deo proširene dnevne sobe. Sobarica se brinula o njegovom psu po imenu Flike, ali su vrata ostala otvorena i Flike je pobegao.

Umberto žuri u gradski šinteraj. Laknulo mu je što je pronašao svog psa; međutim, kada jednom od svojih prijatelja koji ima posao uputi prikrivenu molbu za pozajmicu, prijatelj odbija da ga posluša. Nesposoban da se natera da prosi od stranaca na ulici, Umberto razmišlja o samoubistvu, ali zna da prvo mora da vidi da je Flike zbrinut. On spakuje svoje stvari i izlazi iz stana. Njegov oproštajni savet sluškinji je da se otarasi dečka iz Firence.

Umberto pokušava da pronađe mesto za Flike, prvo sa parom koji ukrcava pse, a zatim sa malom devojkom koju poznaje, ali je dadilja ove druge natera da vrati psa. Flike ide da se igra sa decom, a Umberto izmiče, nadajući se da će ga neko od njih usvojiti. Uprkos Umbertovom pokušaju da napusti Flikea, pas ga pronalazi kako se krije ispod pasarele. Konačno u očaju, Umberto uzima psa u naručje i odlazi na železničku prugu dok se juri voz približava. Flike se uplaši, izmigolji se i beži. Umberto trči za njim. Flike se u početku oprezno krije, ali na kraju Umberto nagovara Flikea da se igra sa šišarkom. Još uvek beskućnik i skoro bez novca, Umberto juri niz ulicu u parku sa svojim psom.

Glumačka podela[uredi | uredi izvor]

  • Karlo Batisti kao Umberto Domeniko Ferari
  • Marija-Pija Kasilio kao Marija, sobarica
  • Lina Đenari kao Antonio Belloni, gazdarica
  • Ileana Simova kao žena u Umbertovoj sobi
  • Elena Rea kao monahinja u bolnici
  • Memo Carotenuto kao pacijent u bolnici
  • Alberto Albari Barbieri kao Antonijin prijatelj
  • Napoleone kao Flike [nekreditovano]

Prijem[uredi | uredi izvor]

De Sika je rekao da je film bio prilično nepopularan u Italiji jer je nastao u periodu posle Drugog svetskog rata kada je zemlja tek stala na noge. Smatralo se da su doživljavali Umberta D. kao previše kritičnog prema postratnom ponosu koji su pokušavali da izazovu u sebi.[2] Izazvao je takvo protivljenje konzervativaca da je Đulio Andreoti, ministar nadležan za kinematografiju u to vreme, objavio otvoreno pismo protiv de Sike, rekavši da ako bi se film percipirao kao realističan prikaz Italije sredinom dvadesetog veka, on „[bi] učinio veoma lošu uslugu zemlji“.[3]

Međutim, film je bio prilično popularan u inostranstvu i film je ostao onaj na koji se reditelj najviše ponosio (čak je i posvetio film svom ocu).[2]

U intervjuu u kojem je razgovarao o Dnevniku seoskog sveštenika, Psiho i Građaninu Kejna, Ingmar Bergman je citiran kako je rekao: „Umberto D. je... film koji sam gledao sto puta, a koji možda najviše volim.[4]

Martin Skorseze ga je uvrstio na listu „39 najvažnijih stranih filmova za mladog filmskog stvaraoca“.[5]

Rodžer Ibert je uključio film u svoj izbor sjajnih filmova, napisavši da je „ Umberto D (1952) Vitorija De Sike priča o borbi starca da ne padne iz siromaštva u sramotu. Možda je to najbolji od italijanskih neorealističkih filmova – onaj koji je najjednostavniji sam po sebi, i ne poseže za efektima ili naprezanjem da jasno prenese svoju poruku.”[6]

Nagrade i nominacije[uredi | uredi izvor]

  • Vitorio de Sika bio je nominovan za Gran pri na Filmskom festivalu u Kanu 1952. g.[7]
  • 1955. Nagrada kruga filmskih kritičara Njujorka za najbolji strani film
  • Čezare Zavatini je nominovan za Oskara za najbolju priču na 29. dodeli Oskara 1957.

Rimejk[uredi | uredi izvor]

Francuski rimejk pod naslovom Čovek i njegov pas premijerno je prikazan 2008.

Film je režirao Frensis Haster, koscenariste je Huster i Mjurijel Magelan, a glavnu ulogu igra Žan-Pol Belmondo u svojoj prvoj ulozi posle sedam godina.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „All-Time 100 Movies”. Time Entertainment. 12. 2. 2005. Pristupljeno 1. 1. 2012. 
  2. ^ a b Lai, Sandro (2001), Timeless Cinema, Giuseppe Amato, Lello Bersani, Vittorio De Sica, Pristupljeno 2018-05-18 
  3. ^ Gundle, Stephen (2014). „Neorealism and Left-wing Culture”. Ur.: Bondanella, Peter. The Italian Cinema Book. London: British Film Institute. str. 79. ISBN 978-1-84457-404-9. 
  4. ^ „Bergman about other filmmakers”. Ingmar Bergman Face to Face. Ingmar Bergman Foundation. Arhivirano iz originala 21. 7. 2011. g. Pristupljeno 26. 5. 2011. 
  5. ^ „Martin Scorsese Creates a List of 39 Essential Foreign Films for a Young Filmmaker”. Open Culture. 15. 10. 2014. Arhivirano iz originala 7. 2. 2015. g. Pristupljeno 1. 2. 2015. 
  6. ^ Ebert, Roger (28. 4. 2002). „Umberto D”. Chicago Sun-Times. 
  7. ^ „Festival de Cannes: Umberto D.”. festival-cannes.com. Arhivirano iz originala 18. 03. 2012. g. Pristupljeno 2009-01-18. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]