Usnoždrelni tubus

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Usnoždrelni tubus
Klasifikacija i spoljašnji resursi
SpecijalnostAnesteziologija, Urgentna medicina
MKB-9-CM96.02

Usnoždrelni tubus, orofaringelni ervej, Safarijev tubus medicinsko je sredstvo namenjeno za održavanje prohodnosti disajnih puteva pacijenta unutar usne duplje, sprečavanjem zapadanja jezika unazad i zatvaranja vilice. Koristi se u službama hitne medicinske pomoći za održavanje prohodnosti disajnih puteva kod pacijenata u besvesnom stanju, nakon povreda glave u toku transporta, ili u operacionoj sali tokom manevara reanimacije.[1]

Tubus je anatomski oblikovan, što omogućava da se nakon umetanja u usnu duplju spreče zapadanje jezika i opstrukcija (začepljenje) gornjih disajnih puteva i time obezbedi adekvatni protok vazduha kroz disajne puteve u pluća.

Mada se u praksi koriste različiti modeli usnoždrelnih tubusa (Mayo, Guedel,Safar, Bierman) između njih ne postoji velika razlika u konstrukciji, koja je zasnovana na istim principima.

Indikacije[uredi | uredi izvor]

Prvi korak u pružanju prve pomoći je otvaranje disajnog puta koje ima za cilj pre svega otklanjanje bilo kakve opstrukcije disajnog puta izazvane:

  • nesvesnim stanjem;
  • povredama usne duplje;
  • krvarenjem iz nosa i usne duplje.

Najčešće indikacije za primenu tubusa jesu:[2]

Besvesno stanje bolesnika

U ovom stanju bolesnik može izgubiti zaštitne reflekse, što za posledicu ima gušenje usled zapadanja jezka.

Kardiopulmonalne reanimacije.

U KPR-u primena tubusa našla je široku primenu kao sredstvo za održavanje prohodnosti disajnog puteva.[3]

Fiksacija endotrahelnog tubusa

Usnoždrelni tubus može se primeniti i kod fiksacije endotrahealnog tubusa, kako bi se njime sprečilo oštećenje endotrahealnog tubusa ugrizom.

Primena[uredi | uredi izvor]

Tubus se postavlja u usta konkavitetom prema nepcu i pri guranju istog prema nazad vrši se njegovo rotiranje za 180° tako da konkavna strana naleže na jezik. Tubus se ne može upotrebiti kod trizmusa i velikih maksilofacijalnih povreda kao ni kod svesnih osoba.

Kako se tubusi proizvoda za različite veličine glave i za sve uzraste, pre njegovog ubacivanja u usnu duplju prvo treba izabrati odgovarajuću veličinu. Pravilna veličina tubusa određuje se, na jedan od sledeća dva načina:[4]

  • Postavljanjem tubus sa spoljne strane lica od ugla usana do vrha ušne školjke.
  • Merenjem rastojanja od sredine sekutića do ugla donje vilice.[5]

Ubacivanje tubusa započinje zabacivanjem glave bolesnika put nazad. Potom se otvaraju usta bolesnika i vrh tubusa uvodi preko nepca do nazofarinksa. Zatim se tubus okreće za 180 stepeni kako konkavna strana nalegla na jezik i lagano potiskuje prema ždrelu.[6]

Ako je tubus pravilno uveden i odgovarajuće veličine tubusa će pravilno ležati na usnama.

Kod sumnje na povredu vratne kičme a indikovano je postavljanje, usnoždrelnog tubusa, on se plasira nakon postavljanja glave bolesnika u neutralan položaj..

Direktno postavljanje tubusa

Ako se tubus postavlja direktno, pre njegovog plasiranja treba pritisnuti donji deo jezika metalnom špatulom a zatim uvesti tubus. Umesto špatule to se može izvesti i pritiskom prsta.

Veličine[uredi | uredi izvor]

Dostupne veličine nosnoždrelnog tubusa prikazane su u donjoj tabeli:

Veličina tubusa
Veličina 000 00 0 1 2 3 4 5
Boja roze plava crna bela zelana žuta crvena narandžasta
Dužina (cm) 4 5 6 7 8 9 10 11

Komplikacije[uredi | uredi izvor]

Nepravilno postavljen tubus

Nepravilno postavljen tubus može dovesti do povraćanja, aspiracije želudačnog sadržaja i pojave gušenja.

Neadekvatna veličina tubusa

Kada je tubus neadekvatne veličine (prevelik), ona može:

  • Vrši pritisak na glotis i na taj način zatvoriti disajne puteve
  • Izazvati krvarenje u disajnim putevima.

Kod prvih znakova da pacijent ne „prihvata” tubus, neprestanim kašljanjem ili gutanjem, te ba treba odmah izvaditi.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ed Dickinson; Dan Limmer; O'Keefe, Michael F.; Grant, Harvey D.; Bob Murray . Emergency Care (11th Edition). Englewood Cliffs. . New Jersy: Prentice Hall. 2008. pp. 157-9. ISBN 978-0-13-500524-8. 
  2. ^ European Resuscitation Council (2005): Guidelines for resuscitation 2005 Resuscitation 67: S1-S189.
  3. ^ Soar J, Nolan J, Perkins G et al, eds. Začetni postopki oživljanja, priročnik tečaja, druga izdaja. European Resuscitation Coucil, Slovensko združenje za urgentno medicino, Svet za reanimacijo; 2006.
  4. ^ Wall RM, ed. Manual of emergency airway management, 2nd ed. Philadelphia: Lippincott Williams & Wilkins, 2004.
  5. ^ „Guedel airway, Sizing”. The Dept of Anaesthesia & Intensive Care, CUHK thanks. Архивирано из оригинала 13. 11. 2020. г. Приступљено 22. 10. 2016. 
  6. ^ Kupnik D. Postopki odpiranja dihalne poti. In: Grmec Š. ed. Nujna stanja. 5th ed. Ljubljana: Združenje zdravnikov družinske medicine SZD; (2008). стр. 369 – 392.

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]


Молимо Вас, обратите пажњу на важно упозорење
у вези са темама из области медицине (здравља).