Helot
Heloti su bili Peloponeski Grci koji su postali robovi pod vlašću Sparte. Prvi heloti su bili Grci iz Mesenije, koju je Sparta pobedila i osvojila. Sparta osvaja Mesiniju u ratu koji je trajao negde oko 735. p. n. e. -710. p. n. e.. Porobljeni Grci iz Mesenije činili su većinu helota. Kritija je opisao helote kao „najveće robove“,[1] dok su prema Poluksu oni zauzimali status „između slobodnih ljudi i robova“.[2]
Heloti su kičma poljoprivredne proizvodnje Sparte
[uredi | uredi izvor]Heloti su živeli u domaćinstvu svog gazde, ali vlasnik helota je bila država. Za razliku od uobičajenih robova gazde ih nisu mogle osloboditi. Služili su kao zemljoradnički i domaći robovi, a ponekad i kao vojne sluge. Spartanci su obično imali poljoprivredne helote, tako da su bili kičma poljoprivredne proizvodnje Sparte, koja je proizvodila viškove.
Strah od ogromnog broja helota
[uredi | uredi izvor]Helota je bilo mnogo više od Spartanaca, verovatno u mnogo većem omeru nego što je bio omer robova i slobodnih ljudi u ostalim grčkim polisima. Herodot je tvrdio da je na svakog Spartanca dolazilo 7 helota u bici kod Plateje 479. p. n. e.,[3] ali ta brojka se često dovodi u sumnju. Bojeći se pobune Spartanci su se stalno pripremali da vojno skrše bilo koju pobunu. Zbog istog razloga bojali su se ići u vojne kampanje daleko od Sparte. Heloti su bili ritualno maltretirani i ponižavani. Spartanci su polagali ispit zrelosti. Proglašavao bi se godišnje jednom ritualni rat protiv helota, pa oni koji polažu ispit zrelosti treba da ubiju bilo koga helota na koga naiđu noću, i pripadnici Kripteje maltretirani su bez straha od verskih posledica.[4][5][6]
Heloti u ratu
[uredi | uredi izvor]Tokom rata heloti bi služili kao laka pešadija i kao veslači po brodovima. Tokom Peloponeskog rata borili su se i kao teška pešadija, a helot koji bi se istakao u bici, mogao je biti oslobođen. Oslobođeno je oko 2.000 helota, ali su navodno kasnije ubijeni.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Apud Libanios, Orationes 25, 63 = Frag. 37 DK; see also Plutarch, Li hi Lycurgus 28, 11.
- ^ Pollux 3, 83. The expression probably originates in Aristophanes of Byzantium; Cartledge, p.139.
- ^ Herodotus. Histories 9.10.
- ^ Plutarch, Life of Lycurgus, 28, 3–7.
- ^ Herakleides Lembos Fr. Hist. Gr. 2, 210.
- ^ Athenaeus, 657 D.