Hjuz H-1 Rejser
Hjuz H-1 Rejser | ||
---|---|---|
H-1 (ispod) u Nacionalnom muzeju avijacije i astronautike | ||
Opšte | ||
Namena | trkački avion | |
Zemlja porekla | SAD | |
Proizvođač | Hughes Aircraft | |
Prvi let | 13. septembar 1935. | |
Status | izložen | |
Prvi korisnik | Hauard Hjuz | |
Broj primeraka | 1 |
Hjuz H-1 Rejser (engl. Hughes H-1 Racer) je trkački avion kojeg je kreirao Hauard Hjuz 1935. godine. Postavio je svetski rekord u brzini leta i transkontinentalnoj brzini preko Sjedinjenih Država. H-1 Rejser je bio poslednji vazduhoplov kojeg je izgradilo privatno lice a da je postavio svetski rekord u brzini; većina vazduhoplova koji su držali rekord od tada bili su vojni projekti.
Razvoj[uredi | uredi izvor]
Tokom rada na svom filmu Anđeli pakla, Hauard Hjuz je zaposlio Glena Odekirka da održava flotu od preko 100 vazduhoplova koji su se koristili u proizvodnji. Njih dvojica su delili zajednički interes za vazduhoplovstvo i napravili su plan za izgradnju aviona koji će oboriti rekord. Vazduhoplov je pretrpeo mnoga imena, ali je ostao opšte poznat kao H-1. Bio je to prvi model aviona koji je proizvela kompanija Hjuz erkraft.
Studije dizajna započele su 1934. godine sa zahtevnim razmernim modelom (dužine preko dva stope) koji je testiran u aero-tunelu Kalifornijskog tehnološkog instituta, otkrivajući potencijal brzine od 587 kilometara na čas.[1]
Dizajn[uredi | uredi izvor]
Aerodinamičnost je bila najvažniji kriterijum dizajna koji je rezultirao „jednim od najčistijih i najelegantnijih dizajna vazduhoplova ikada izgrađenih.”[2] Mnoge revolucionarne tehnologije razvijene su tokom procesa izgradnje, uključujući pojedinačno obrađene zakovice u ravnini koje su ostavile aluminijumsku oplatu aviona potpuno glatkom. H-1 je takođe imao uvlačivi stajni trap kako bi se dodatno povećala brzina aviona, uključujući potpuno uvlačivi hidraulično aktivirani klizni rep.[2] Opremljen je Pratt & Whitney R-1535 Twin Wasp Junior dvorednim 14-cilindričnim radijalnim motorom od 25,15 litara, koji je, iako prvobitno ocenjen na 700 konjskih snaga, bio podešen da ostvari više od 1.000 konjskih snaga.[2]
S obzirom na to da su za trkačke avione predviđene dve različite uloge, pripremljen je set krila kratkog raspona za vazdušne trke i rekorde brzine i set „dugih” krila za trke u krosu.
Operativna istorija[uredi | uredi izvor]
Hjuz je pilotirao tokom prvog leta 13. septembra 1935. na Martin Fildu kod Santa Ane u Kaliforniji i odmah je oborio svetski rekord u brzini kopnenog aviona dostigavši prosečno 567,12 km/h tokom četiri vremenska prolaska. Vazduhoplov je bio napunjen minimalnom količinom goriva kako bi se smanjila težina, a Hjuz nije trebalo da napravi treći i četvrti prolaz, čime je iscrpeo zalihe goriva. Hjuz je uspeo da se sruši na polje repe južno od Santa Ane, ali nije se ozbiljnije povredio, a i H-1 je prošao bez težih oštećenja. Kada su njegovi sunarodnici stigli na mesto nesreće, Hjuz je rekao „Možemo je popraviti; ona će ići brže.” U to vreme svetski rekord u brzini hidroaviona bio je 709,2 km/h, koji je postavio Macchi M.C.72 u oktobru 1934. godine.
Hjuz je kasnije implementirao manje promene u H-1 Rejser kako bi ga učinio pogodnijim za pokušaj transkontinentalnog rekorda u brzini. Najznačajnija promena bila je ugradnja novog, dužeg krila koje je avionu dalo manje opterećenje krila. Dana 19. januara 1937. godine, godinu i po dana nakon prethodnog rekorda brzine kopnenih aviona sa H-1, Hjuz je postavio novi transkontinentalni rekord brzine leteći neprekidno od Los Anđelesa do Njujorka za 7 sati, 28 minuta i 25 sekundi. On je oborio sopstveni prethodni rekord od 9 sati, 27 minuta za dva sata. Njegova prosečna brzina tokom leta iznosila je 518 km/h.[3]
S obzirom da su savremeni avioni bili dvokrilni avioni, Hjuz je u potpunosti očekivao da će Vazdušni korpus američke vojske prihvatiti novi dizajn njegovog aviona i učiniti H-1 osnovom za novu generaciju američkih borbenih aviona. Njegovi pokušaji da „proda” dizajn bili su neuspešni. U posleratnom svedočenju pred Senatom, Hjuz je ukazao da je otpor inovativnom dizajnu bila osnova za odbijanje H-1 od strane Korpusa: „Pokušao sam da prodam taj avion vojsci, ali su ga odbili jer u to vreme vojska nije mislila da je konzolni jednokrilni avion bio pravi izbor za poternički brod ...”[4]
Vazduhoplovni istoričari smatraju da je H-1 Rejser možda inspirisao kasnije lovce sa radijalnim motorima, kao što su P-47 tanderbolt i Foke-Vulf Fw-190.[5] Nakon rata, Hjuz je tvrdio kako je „svima bilo očigledno da je japanski lovac Zero bio kopija Hjuz H-1 Rejsera”. Upućivao je na oblik krila, dizajn repa i opštu sličnost Zeroa i njegovog trkača.[6][N 1] Džiro Horikoši, dizajner Micubiši Zeroa jasno je porekao tvrdnje da je Hjuzov H-1 uticao na dizajn japanskog lovačkog aviona.[7]
Hjuz H-1 Rejser predstavljen je u filmu Ljudi protiv neba iz 1940. godine.[8]
Izlaganje[uredi | uredi izvor]
Originalni H-1 Rejser je doniran Smitsonovskom institutu 1975. godine i trenutno je izložen u Nacionalnom muzeju avijacije i astronautike.[9]
Replike[uredi | uredi izvor]
Replika koja ne leti bila je izložena u Nacionalnom muzeju vazdušnih trka od 1993. do 1994. godine,[10] nakon čega je stavljena u skladište.
Džim Rajt iz Kotidž Grouva u Oregonu napravio je repliku H-1 u punoj veličini sa kojom je prvi put leteo 2002. godine. Njegova replika je bila toliko blizu originala da joj je FAA dodelila serijski broj 2 modela. Njegovo postignuće u rekreaciji ovog vazduhoplova objavljeno je u mnogim vazduhoplovnim časopisima.[11]
Dana 4. avgusta 2003, Rajt je predstavio svoju repliku H-1 na okupljanju „Erventura” 2003. u Oškošu u Viskonsinu. Na putu kući za Oregon, napunio je avion gorivom u Džiletu u Vajomingu. Rajt se kratko sastao sa lokalnim novinarima i izjavio da je avion imao problema sa propelerima. Sat vremena nakon poletanja, vazduhoplov se srušila severno od starog gejzira Stari Verni u Nacionalnom parku Jeloustoun, ubivši Rajta tom prilikom. Replika, predviđena za upotrebu u filmu Avijatičar, potpuno je uništena.[12][N 2] Službeni izveštaj o nesreći detaljno opisuje kvar protivteže na propeleru sa konstantnom brzinom.[14] Dana 17. decembra 2003, državni aerodrom Kotidž Grouv preimenovan je u Džim Rajt Fild.
Statička replika H-1 bila je izložena na stubu pored Hjuzovog „Gizdavog gusana” na Long Biču, kada je ovaj drugi bio izložen u kupoli u blizini broda Kvin Meri. Druge replike koje ne lete izložene su u inženjerskom kompleksu Tomas T. Bim na Univerzitetu Nevade u Las Vegasu[15] (koje je donirala Hauard Hjuz korporacija 1988.) i Muzeju letenja Santa Marija.[16] Od 2016.ref>[3] San Diego Air and Space Museum Visit blog post by Aero Telemetry, 12/07/2016, retrieved 26 October 2017</ref> još jedna replika H-1 gradi se u Muzeju avijacije i astronautike San Dijego.[17]
Specifikacije[uredi | uredi izvor]
Opšte karakteristike[uredi | uredi izvor]
- Posada: 1
- Dužina: 8,23 m
- Raspon krila: 9,67 m
- Visina: 2,4 m
- Površina krila: 12,8 m²
- Masa praznog vazduhoplova: 1.620 kg
- Bruto težina: 2.496 kg
- Motor: 1 × Pratt & Whitney R-1535[18] radijalni motor, 700 ks (521 kW)
Performanse[uredi | uredi izvor]
- Maksimalna brzina: 566 km/h
- Opterećenje krila: 195 kg/m²
- Specifična snaga: 210W/kg
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
Rep H-1 Rejsera
-
Zadnji stajni trap H-1
-
Desna strana H-1 Rejsera
-
Unutrašnji prikaz
-
Propeler H-1
-
Zadnji deo repa H-1
-
Podni metalni aerodinamički delovi
-
Nadstrešnica sa metalnom konstrukcijom u ravnini
-
Nos H-1 sa prikazanim izduvnim sistemom
-
Prednji instrumenti kokpita H-1 Rejsera
-
Bočne komande kokpita H-1 Rejsera
-
Motor H-1 Rejsera
Reference[uredi | uredi izvor]
- Napomene
- ^ Prema onome što je Hjuz zapravo tvrdio, iz ispitivanja ove dvojice, bilo jasno da je Zero u suštini kopija. Osim Bila Atlija, publicista kompanije Hjuz, primetio je da je jedan Al Ludvik dao detalje o predratnom pregledu H-1 od strane japanskih generala u hangaru u Nju Džerziju. Inače se ne nude stvarni dokazi o kopiranju izvan sličnosti dizajna.
- ^ Svedoci na terenu su potvrdili da je Rajt okrenuo avion dalje od posetilaca parka i izveo mali blef u očiglednom pokušaju da poštedi one na zemlji.[13]
- Citati
- ^ Marrett 2004, str. 19
- ^ a b v Marrett 2004, str. 20
- ^ Onkst, David H. (2003). „Howard R. Hughes, Jr.–The Record Setter”. U.S. Centennial of Flight Commission. Pristupljeno 15. 5. 2006.
- ^ Dwiggens 1976, str. 78
- ^ Wraga, William. „Curtis Wright and the Flying Tigers”. Curtiss-Wright. Arhivirano iz originala 16. 5. 2006. g. Pristupljeno 16. 5. 2006.
- ^ "Howard Hughes Aviator". Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. novembar 2017) Welcome Home Howard!, University of Nevada-Las Vegas, 2008. Retrieved: March 15, 2009.
- ^ Drake 1976, str. 12–13
- ^ "Men Against the Sky (1940)." IMDb
- ^ "The H-1 Racer." Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. jul 2019) National Air and Space Museum. Retrieved: 13 October 2010.
- ^ „Fancy These Flights?”. Reno Gazette-Journal. 26. 8. 1993. Pristupljeno 12. 10. 2018.
- ^ „Reproduction Howard Hughes H-1 Racer Project”. Wright Machine Tool Co. Inc. 5. 5. 2004. Arhivirano iz originala 3. 7. 2006. g. Pristupljeno 4. 7. 2006.
- ^ Baker, Mark (6. 8. 2003). „Cottage Grove pilot dies in replica of historic plane”. The Register-Guard. Cottage Grove, Oregon. Pristupljeno 15. 3. 2017.
- ^ Homans, Charlie (5. 8. 2003). „Fatal airplane crash in Yellowstone”. Gillette News-Record. Pristupljeno 18. 1. 2007.
- ^ Accident Report (Izveštaj). NTSB. DEN03FA138. Pristupljeno 23. 5. 2007.
- ^ [1] The Back Story: The H-1 Racer Airplane Brian Sodoma, 13/01/2011, retrieved 26 October 2017
- ^ [2] HUGHES H-1B RACER (replica) NR258Y Malcolm Nason, 13/03/2017, retrieved 26 October 2017
- ^ „Hughes Special 1B Racer”. San Diego Air & Space Museum. Arhivirano iz originala 15. 3. 2017. g. Pristupljeno 3. 3. 2013.
- ^ „Pratt & Whitney R-1535 Twin Wasp Junior”. Ken's Aviation. 11. 2. 2004. Arhivirano iz originala 21. 10. 2007. g. Pristupljeno 14. 3. 2007.
- Bibliografija
- Cowin, Hugh W. (1999). The Risk Takers: Racing & Record-Setting Aircraft: A Unique Pictorial Record 1908-1972. Aviation Pioneers. 2. London: Osprey Publishing. str. 60. ISBN 1855329042.
- Drake, Hal (septembar 1976). „Howard Hughes was a Liar!”. Air Classics. sv. 12 br. 9. str. 12—13.
- Dwiggins, Don (mart 1976). „Howard Hughes' H-1: The Search for the Fastest Plane in the World”. Air Classics. sv. 12 br. 3. str. 12—13.
- Hirsch, Robert S.; Hirsch, Russ N. (2005). Aircraft of Air Racing's Golden Age, Part II. Buena Park, California: Hirsch Publications. ISBN 0976196026.
- Marrett, George J. (decembar 2004). „The Racer”. Wings. sv. 34 br. 12. Republic Press. str. 19—20. ISSN 1067-0637.
- Matt, Paul and Kenn C. Rust. "Howard Hughes and the Hughes Racer." Historical Aviation Album XVI. Temple City, California: Historical Aviation Album, (1980) ISBN 0-911852-50-6.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Howard Hughes - Aviator, (UNLV) Library Web Site
- Wright Tools - History of the H-1
- The H-1 Racer - National Air and Space Museum Web site Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. jul 2019)
- Hughes Racer
- The Silver Bullet: No airplane in the world could outshine Howard Hughes' H-1 Racer until Jim Wright built a copy of it
- Hughes H-1 Racer, many technical details and pictures (German) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. mart 2012)