Dissertatio de gente serbica
Dissertatio de gente serbica[a] (Rasprava o srpskom narodu) je latinski spis objavljen 1790. u Budimu. Vezuje se za rad Temišvarskog sabora 1790.
Autorstvo[uredi | uredi izvor]
Autorstvo ovog spisa je sporno. J. H. Engel i P. J. Šafarik su smatrali da je autor dvorski agent za srpske poslove Stefan Novaković, a Jovan Čaplović, Stevan Stratimirović i Aleksandar Stojačković dvorski agent Josif Keresturi. Jovan Radonić se ne slaže ni sa jednom ni sa drugom tvrdnjom, nego tvrdi da je autor Sava Tekelija. Mita Kostić je u Karlovačkom arhivu (Registar za 1790) pronašao dokaz koji potvrđuje Keresturijevo autorstvo. Spis je doživeo više izdanja i prevoda, ali nigde naveden pisac latinskog originala. Emanuilo Janković ga je 1791. izdao u Novom Sadu na latinskom i nemačkom. Naslov nemačkog prevoda glasi: „Kurzgefasste Abhandlung über die Verdienste und Schicksale der serbischen oder razischen Nation, in dem Königreiche Ungarn. Von einem hungarischen Patriot. Mit einem Anhang der derselben verliehenen Priviligien“ (Kratka rasprava o zaslugama i sudbini srpskog ili rackog naroda u Kraljevini Ugarskoj. Od jednog ugarskog patriote. Sa dodatkom privilegija darovanih istom. U prevodu na srpsko-slovenski objavio ga je 1832. u časopisu „Serbskoj pčeli“ Pavle Stamatović. Godine 1860. izašao je u nešto boljem prevodu Aleksandra Stojačkovića kao dodatak njegovoj anonimnoj brošuri „Ursprung der gegenwärtigen ungarischen Krone“ (Poreklo sadašnje ugarske krune).
Citati[uredi | uredi izvor]
Srbi i Bosanci, koje Ugri po državi Raškoj zovu Racima, nikada se na svom jeziku ne zovu Racima, nego Srbljima, niti igde zovu svoj jezik ili narod rackim, nego srpskim ili slavenskim (srpski, slavenski narod).[b]
Pogrešno je mišljenje da su se Srbi tek oko 1690. godine, tj. krajem prethodnog i početkom sadašnjeg veka, preselili u Ugarsku. Daleko bilo! Ovo je samo bila njihova poslednja selidba. Van svake je sumnje da su živeli od nastanka Ugarske. Štaviše, može se sa sigurnošću tvrditi da je u Kraljevini Ugarskoj pre dolaska Ugra živelo bezbrojno mnogo porodica Srba i Bosanaca, tj. Raca.[v]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Kostić, Mita (1958—1959). „Ko je pisac knjige Dissertatio [...] de gente serbica 1790?”. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik. VI-VII: 263—64.
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Pun naslov: Disseratio brevis ac sincera Hungarici auctoris de gente Serbica perperam Rasciana dicta ejusque meritis ac fatis in Hungaria cum appendice privilegiorum eidem genti elargitorum. (Kratka i iskrena rasprava ugarskog pisca o srpskom narodu pogrešno zvanom rackim i o njegovim zaslugama i sudbini u Ugarskoj sa dodatkom privilegija darovanih tom narodu.)
- ^ Original glasi:
Serbii et Bosnenses, quos Hungari Rascianos a Rasciae Regno appelant, nunquam se in propria lingua Rascianos vocant, sed Serbios (Szerblyi), neque usquam linguam suam, aut nationem, Rascianam nuncupant, sed Serbicam aut Slavicam, Szerbszky, Szlavenski Narod.
- ^ Original glasi:
Neque vero putandum est, Serbos nonnisi circa annum 1690. id est circa finem prioris, et initium preaesentis saeculi in Hungariam transmigrasse. Abist! ultima solum haec eorum migratio fuit. Inde enim ab origine Hungariae, imo (tuto asseri potest) ante adventum Hungarorum innumerabiles Serbiorum et Bosnensium id est Rascianorum familias diversas Regni Hungariae partes incoluisse, dubitari haud potest.