Zdrav razum

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Zdrav razum je dobro praktično rasuđivanje u pogledu svakodnevnih stvari, ili osnovna sposobnost opažanja, razumevanja i prosuđivanja koju dele skoro svi ljudi.[1] Prvi tip zdravog razuma, dobar razum, može se opisati kao „smisao za viđenje stvari onakvima kakve jesu i da se radi onako kako bi trebalo da se radi”. Drugi tip se ponekad opisuje kao narodna mudrost, „koja označava nereflektivno znanje koje nije zavisno od specijalizovanog treninga ili promišljene misli”. Dve tipa su isprepletena, jer je osoba koja ima zdrav razum u dodiru sa idejama zdravog razuma, koje proističu iz proživljenih iskustava osoba koje su dovoljno zdravorazumne da ih spoznaju.[2]

U psihološkom kontekstu, Smedslund definiše zdrav razum kao „sistem implikacija koje kompetentni korisnici nekog jezika dele” i napominje: „Predlog u datom kontekstu pripada zdravom razumu ako i samo ako se svi kompetentni korisnici upotrebljenog jezika slažu da je tvrdnja u datom kontekstu tačna i da je njena negacija lažna.”[3]

Svakodnevno razumevanje zdravog razuma proističe iz istorijske filozofske rasprave koja obuhvata nekoliko evropskih jezika. Srodni izrazi na drugim jezicima uključuju latinski sensus communis, grčki αἴσθησις κοινὴ (aísthēsis koinḕ) i francuski bon sens, ali to nisu direktni prevodi u svim kontekstima. Slično tome u engleskom jeziku postoje različite nijanse značenja, koje impliciraju više ili manje obrazovanje i mudrost: „dobar razum” se ponekad smatra ekvivalentnim „zdravom razumu”, a ponekad to nije slučaj.[4]

Aristotl, prva osoba za koju je poznato da je diskutovao „zdrav razum”, opisao ga je kao sposobnost sa kojom životinje (uključujući ljude) obrađuju senzorne percepcije, memorije i maštu (φρονεῖν, phroneîn) da bi došle do mnogih tipova osnovnih prosuđivanja. U njegovoj shemi samo ljudi imaju stvarno argumentirano razmišljanje (νοεῖν, noeîn), što ih izvodi izvan njihovog zdravog razuma.

„Zdrav razum” takođe ima najmanje dva posebna filozofska značenja. Jedno je sposobnost životinjske duše (ψῡχή, psūkhḗ) koju je predložio Aristotel, a koja omogućava različitim individualnim čulima da kolektivno opažaju karakteristike fizičkih stvari, kao što su kretanje i veličina, koje sve fizičke stvari imaju u različitim kombinacijama, omogućavajući ljudima i drugim životinjama da razlikuju i identifikuju fizičke stvari. Ovaj zdrav razum razlikuje se od osnovne čulne percepcije i od ljudskog racionalnog razmišljanja, ali sarađuje sa obema.

Druga posebna upotreba termina je pod uticajem Rima i koristi se za prirodnu ljudsku osetljivost za druge ljude i zajednice.[5] Baš kao i svakodnevni smisao, i jedno i drugo se odnosi na vrstu osnovne svesti i sposobnosti procene koje se od većine ljudi prirodno očekuju, čak i ako ne mogu da objasne zašto.

Sva ova značenja „zdravog razuma”, uključujući svakodnevna, međusobno su povezana u složenoj istoriji i razvila su se tokom važnih političkih i filozofskih rasprava u modernoj zapadnoj civilizaciji, posebno u vezi sa naukom, politikom i ekonomijom.[6] Međusobna povezanost značenja je posebno uočljiva u jezicima poput engleskog, koji su postali međunarodni.[7]

Od doba prosvetiteljstva, termin „zdrav razum”" često se koristio radi retoričkog efekata, ponekad pežorativno, a ponekad kao pozitivno apeliranje na autoritet. On se može negativno izjednačiti sa vulgarnim predrasudama i praznoverjem. On im se često pozitivno suprotstavlja kao standard za dobar ukus i kao izvor najosnovnijih aksioma potrebnih nauci i logici.[8] Početkom osamnaestog veka ovaj stari filozofski termin prvi put je stekao svoje moderno značenje: „Te obične, samorazumljive istine ili konvencionalna mudrost, za koje nije potrebna nikakva sofisticiranost da bi se shvatile i nijedan dokaz da bi se precizno prihvatile, jer su tako dobro pristajale sa osnovnim (zdravo razumnim) intelektualnim kapacitetima i iskustvima celokupnog društvenog tela.”[9] Ovo je počelo Dekartovom kritikom o tome, i onim što je postalo poznato kao spor između „racionalizma” i „empirizma”. U uvodnoj liniji jedne od njegovih najpoznatijih knjiga, Diskurs o metodi, Dekart je ustanovio najčešće moderno značenje i njegove kontroverze, kada je izjavio da svi imaju sličnu i dovoljnu količinu zdravog razuma (bon sens), ali da se to retko kad dobro koristi. Stoga se treba pridržavati skeptičke logičke metode koju je Dekart opisao, a na zdrav razum se ne treba preterano oslanjati.[10] U kasnijem prosvetljenju iz 18. veka, zdrav razum se pozitivnije shvatao kao osnova modernog razmišljanja. To je bilo u suprotnosti s metafizikom, koja je, poput kartezijanizma, bila povezana sa Ancien Régime. Tomas Pejnov polemički pamflet Zdravog razuma (1776) opisan je kao najuticajniji politički pamflet 18. veka, koji je uticao na Američku i Francusku revoluciju.[8] Danas su koncept zdravog razuma i kako je najbolje da se koristiti, i dalje vezani za mnoge od najdugovečnijih tema epistemologije i etike, sa posebnim fokusom često usmerenim na filozofiju modernih društvenih nauka.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Merriam-Webster gives: "sound and prudent judgment based on a simple perception of the situation or facts." [1], Merriam-Webster's Online Dictionary. The Cambridge Dictionary defines it as, "the basic level of practical knowledge and judgment that we all need to help us live in a reasonable and safe way."[2], Cambridge Dictionaries Online. van Holthoorn & Olson (1987, стр. 9) say that "common sense consists of knowledge, judgement, and taste which is more or less universal and which is held more or less without reflection or argument." C.S. Lewis (1967, стр. 146) wrote that what common sense "often means" is "the elementary mental outfit of the normal man."
  2. ^ Maroney, Terry A. (2009). „Emotional Common Sense as Constitutional Law”. Vanderbilt Law Review. 62: 851. 
  3. ^ Smedslund, Jan (septembar 1982). „Common sense as psychosocial reality: A reply to Sjöberg”. Scandinavian Journal of Psychology. 23 (1): 79—82. doi:10.1111/j.1467-9450.1982.tb00416.x. 
  4. ^ For example, Thomas Reid contrasted common sense and good sense to some extent. See Wierzbicka (2010, стр. 340)
  5. ^ The Shorter Oxford English Dictionary of 1973 gives four meanings of "common sense": An archaic meaning is "An internal sense which was regarded as the common bond or centre of the five senses"; "Ordinary, normal, or average understanding" without which a man would be "foolish or insane", "the general sense of mankind, or of a community" (two sub-meanings of this are good sound practical sense and general sagacity); A philosophical meaning, the "faculty of primary truths".
  6. ^ See the body of this article concerning (for example) Descartes, Hobbes, Adam Smith, and so on. Thomas Paine's pamphlet named "Common Sense" was an influential publishing success during the period leading up to the American revolution.
  7. ^ See for example Rosenfeld (2011, стр. 282); Wierzbicka (2010); and van Kessel (1987, стр. 117): "today the Anglo-Saxon concept prevails almost everywhere".
  8. ^ а б Hundert (1987)
  9. ^ Rosenfeld, Sophia (2014). Common sense : a political history. [S.l.]: Harvard Univ Press. стр. 23. ISBN 9780674284166. 
  10. ^ Descartes (1901) Part I of the Discourse on Method. NOTE: The term in French is "bon sens" sometimes translated as "good sense".

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]