Džungarski kanat
Džungarski kanat | |||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
1634–1755 | |||||||||||||
![]() Džungarski kanat oko 18. veka sa modernim granicama | |||||||||||||
Status | Nomadsko carstvo | ||||||||||||
Prestonica | Gulja[1] | ||||||||||||
Zajednički jezici | Ojratski, Čagatajski[2] | ||||||||||||
Religija | Tibetanski budizam | ||||||||||||
Vlada | Monarhija | ||||||||||||
Kan ili huntajdži | |||||||||||||
Zakonodavstvo |
| ||||||||||||
Istorijska era | Rani moderni period | ||||||||||||
• Uspostavljen | 1634 | ||||||||||||
• 1619 | Prvi ruski zapis o Hara Hulu | ||||||||||||
• 1676 | Galdan prima titulu Bošogtu kana od 5. Dalaj Lame | ||||||||||||
• 1688 | Džungarska invazija Halhe | ||||||||||||
• 1690 | Početak Džungar–Đing rata, Bitka kod Ulan Butnga | ||||||||||||
• 1755–1758 | Okupacija Ćing armije Džungarije i genocid | ||||||||||||
• Ukinut | 1755 | ||||||||||||
Populacija | |||||||||||||
• | 600.000[3] | ||||||||||||
Valuta | pul (crvena bakarna kovanica) | ||||||||||||
| |||||||||||||
Danas deo | Kina Kazakhstan Kirgistan Mongolija Rusija |
Džungarski kanat ili Zungarski kanat, bio je unutrašnje azijski kanat ojratskog mongolskog porekla. U najvećem obimu pokrivao je područje od južnog Sibira na severu do današnjeg Kirgistana na jugu i od Kineskog zida na istoku do današnjeg Kazahstana na zapadu. Jezgro Džungarskog kanata danas je deo severnog Sinkjanga, koji se takođe naziva Džungarija.
Oko 1620 zapadni Mongoli, poznati kao Ojrati, ujedinili su se u Džungariji. Godine 1678, Galdan je od Dalaj Lame dobio titulu Bošogtu kana, čineći Džungare vodećim plemenom među Ojratima. Džungarski vladari koristili su naslov huntajdži, što se može prevodi kao „prestolonaslednik”.[4] Između 1680. i 1688. godine, Džungari su osvojili sliv Tarima, koji je danas južni Sinkjang, i pobedili Halha Mongole na istoku. Godine 1696, Galdana je porazila dinastija Ćing i izgubio je Spoljašnju Mongoliju. Džungari su 1717. osvojili Tibet, ali su ih godinu dana kasnije proterali Ćing kinezi. Godine 1755, Mandžurci su iskoristili Džungarski građanski rat da bi osvojili Džungariju i uništili Džungare kao narod. Uništavanje Džungara dovelo je do Ćing osvajanja Mongolije, Tibeta i stvaranja Sinkjanga kao političke administrativne jedinice.
Etimologija[уреди | уреди извор]
„Džungar” je složenica od mongolske reči jegün (züün), sa značenjem „levo” ili „istočno” i γar sa značenjem „ruka” "hand" ili „krilo”.[5] Region Džungarije je dobio ime po ovoj konfederaciji. Iako su se Džungari nalazili zapadno od Istočnih Mongola, izvođenje njihovog imena pripisuje se činjenici da su predstavljali levo krilo Ojrata. Početkom 17. veka, poglavar konfederacije Ojrata bio je lider Hošuta, Guši kan. Kada je Guši kan odlučio da napadne Tibet da bi zamenio lokalnog Cangpa kana u korist tibetanske sekte Geluk, vojska Ojrata organizovana je u levo i desno krilo. Desno krilo koje su činili Hošuti i Torguti ostalo je na Tibetu, dok su se Horosu i Hojdi levog krila povukli na sever u sliv Tarima, od tada je moćno carstvo Horos postalo poznato kao Levo krilo, i.e. Zungar.
Reference[уреди | уреди извор]
- ^ James A. Millward, Ruth W. Dunnell, Mark C. Elliott New Qing imperial history, p.99
- ^ Predecessor of Modern Uyghur
- ^ Ethnic Groups of North, East, and Central Asia: An Encyclopedia, by James B. Minahan, p. 210.
- ^ C. P. Atwood Encyclopedia of Mongolia and the Mongol Empire, p.622
- ^ For the Mongols the primary direction was south. Gaunt, John (2004). Modern Mongolian: A Course-Book. London: RoutledgeCurzon. стр. 165. ISBN 978-0-7007-1326-4. Mongolian maps placed the south at the top, so west was to the right and east was to the left. Akira, Kamimura. „A Preliminary Analysis of Old Mongolian Manuscript Maps: Towards an Understanding of the Mongols' Perception of the Landscape” (PDF).
Literatura[уреди | уреди извор]
- Adle, Chahryar (2003), History of Civilizations of Central Asia 5
- Dunnell, Ruth W.; Elliott, Mark C.; Foret, Philippe; Millward, James A (2004). New Qing Imperial History: The Making of Inner Asian Empire at Qing Chengde. Routledge. ISBN 1134362226. Приступљено 10. 3. 2014.
- Elliott, Mark C. (2001). The Manchu Way: The Eight Banners and Ethnic Identity in Late Imperial China (illustrated, reprint изд.). Stanford University Press. ISBN 0804746842. Приступљено 10. 3. 2014.
- Kim, Kwangmin (2008). Saintly Brokers: Uyghur Muslims, Trade, and the Making of Qing Central Asia, 1696–1814. University of California, Berkeley. ProQuest. ISBN 1109101260. Приступљено 10. 3. 2014.
- Liu, Tao Tao; Faure, David (1996). Unity and Diversity: Local Cultures and Identities in China. Hong Kong University Press. ISBN 9622094023. Приступљено 10. 3. 2014.
- Millward, James A. (2007). Eurasian Crossroads: A History of Xinjiang (illustrated изд.). Columbia University Press. ISBN 0231139241. Приступљено 22. 4. 2014.
- Perdue, Peter C (2009). China Marches West: The Qing Conquest of Central Eurasia (reprint изд.). Harvard University Press. ISBN 0674042026. Приступљено 22. 4. 2014.
- Perdue, Peter C (2005). China Marches West: The Qing Conquest of Central Eurasia (illustrated изд.). Harvard University Press. ISBN 067401684X. Приступљено 22. 4. 2014.
- Starr, S. Frederick, ур. (2004). Xinjiang: China's Muslim Borderland (illustrated изд.). M.E. Sharpe. ISBN 0765613182. Приступљено 10. 3. 2014.
- Theobald, Ulrich (2013). War Finance and Logistics in Late Imperial China: A Study of the Second Jinchuan Campaign (1771–1776). BRILL. ISBN 9004255672. Приступљено 22. 4. 2014.
- Tyler, Christian (2004). Wild West China: The Taming of Xinjiang (illustrated, reprint изд.). Rutgers University Press. ISBN 0813535336. Приступљено 10. 3. 2014.
- Zhao, Gang (januar 2006). „Reinventing China Imperial Qing Ideology and the Rise of Modern Chinese National Identity in the Early Twentieth Century” (PDF). Modern China. Sage Publications. 32 (Number 1): 3. JSTOR 20062627. doi:10.1177/0097700405282349. Архивирано из оригинала на датум 25. 3. 2014. Приступљено 17. 4. 2014.
- Хойт С.К. Последние данные по локализации и численности ойрат Архивирано на сајту Wayback Machine (14. март 2012) // Проблемы этногенеза и этнической культуры тюрко-монгольских народов. Вып. 2. Элиста: Изд-во КГУ, 2008. стр. 136–157.
- Хойт С.К. Этническая история ойратских групп. Элиста, 2015. 199 с.
- Хойт С.К. Данные фольклора для изучения путей этногенеза ойратских групп // Международная научная конференция «Сетевое востоковедение: образование, наука, культура», 7–10 декабря 2017 г.: материалы. Элиста: Изд-во Калм. ун-та, 2017. с. 286–289.ž
- Bregel, Yuri (2003), An Historical Atlas of Central Asia, Brill
- Christian, David (2018), A History of Russia, Central Asia and Mongolia 2, Wiley Blackwell
- Grousset, Rene (1970), Empire of the Steppes
- Sinor, Denis (1990), The Cambridge History of Early Inner Asia, Volume 1, Cambridge University Press
- Twitchett, Denis (1998), The Cambridge History of China Volume 7 The Ming Dynasty, 1368—1644, Part I, Cambridge University Press