Statutarno pravo

С Википедије, слободне енциклопедије

Statutarno pravo ili statutno pravo je pisani zakon koji donosi zakonodavstveno telo. To je suprotno usmenom ili običajnom pravu; ili regulatornom zakonu proglašenom izvršnim ili uobičajenim pravom sudstva.[1] Statuti mogu poticati od nacionalnog, državnog zakonodavstva ili lokalnih opština.

Kodifikovani zakon[уреди | уреди извор]

Izraz kodifikovani zakon odnosi se na statute koji su organizovani („kodifikovani“) prema predmetu; u ovom užem smislu neki, ali ne i svi statuti, smatraju se „kodifikovanim”. Čitav niz kodifikovanih statuta naziva se „zakonikom”, kao što je Zakonik Sjedinjenih Država, Revidirani zakonik Ohaja ili Zakonik kanonskog prava. Suštinske odredbe zakona mogle bi se kodifikovati (poređati po predmetima) u jednom ili više naslova Kodeksa Sjedinjenih Država, dok bi odredbe zakona koje nisu dostigle svoj „datum stupanja na snagu” (ostale nekodifikovane) bile dostupne pozivanjem na Širi statut Sjedinjenih Država.[2] Drugo značenje „kodifikovanog zakona“ je zakon koji uzima uobičajeni zakon u određenoj oblasti zakona i stavlja ga u oblik statuta ili koda.

Privatno pravo (posebno pravo)[уреди | уреди извор]

Još jedan primer statuta koji obično nisu kodifikovani je „privatni zakon” koji može nastati kao privatni pravilnik, zakon koji pogađa samo jedno lice ili manju grupu lica. Primer je razvod u Kanadi pre donošenja Zakona o razvodu iz 1968.[3] Ako administrativnim ili sudskim sredstvima nije bio dostupan, bilo je moguće dobiti zakonski razvod putem prijave Senatu Kanade, koji je razmatrao i istraživao peticije za razvod, o kojima bi Senat izglasao, a zatim ih uobličio u zakon.

U parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva privatni zakoni su korišteni u devetnaestom veku za stvaranje korporacija, dodeljivanje monopola i davanje individualne pažnje da bi ih parlament u potpunosti razmotrio. Vlada takođe može da traži da običan član parlamenta nezvanično uvede predlog zakona kako se ne bi stvorio javni skandal; takve predloge zakona može da predloži i lojalna opozicija - članovi opozicione stranke ili partija. Ponekad predlog zakona privatnog člana može imati i aspekte privatnog zakona, u kom slučaju se predloženi zakon naziva hibridnim zakonom.[4]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „Common law - The modernization of common law in Great Britain”. Encyclopedia Britannica (на језику: енглески). Приступљено 2019-02-01. 
  2. ^ „Statutes at Large Home Page: U.S. Congressional Documents”. memory.loc.gov. Приступљено 2019-02-01. 
  3. ^ „Divorce Law in Canada (96-3e)”. publications.gc.ca. Приступљено 2019-02-01. 
  4. ^ „Hybrid Bills”. UK Parliament (на језику: енглески). Приступљено 2019-02-01. 

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]