Vjekoslav Babukić

С Википедије, слободне енциклопедије
Vjekoslav Babukić
Датум рођења1812.
Датум смрти(1875-12-20)20. децембар 1875.

Vjekoslav Babukić (Alojzije), (Požega, 16. jun 1812 – Zagreb, 20. decembar 1875) bio je hrvatski literat, prevodilac i naučnik.[1]

Biografija[уреди | уреди извор]

Studirao filozofiju u Segedinu, od 1830. godine u Zagrebu, a 1832. godine završio i pravo.

Od 1832. sekretar je banskoga Sudbenoga stola i advokat, suplent za ugarsko i međunarodno pravo na Kraljevskoj akademiji nauka u Zagrebu. Bio je jedan od važnih ličnosti ilirskoga preporoda: urednik Danice ilirske (1838–40), sekretar Ilirske čitaonice (1838–42), Matice ilirske (1842–46), pokretač mnogih aktivnosti. Radio je na jedinstvu narodnog jezika za vreme Ilirskog pokreta.[2] Zajedno sa Gajem je preuzeo (prešao na) štokavski dijalekat za književni dijalekat Hrvata.[3]

Postao je 27. jula 1864. godine inostrani dopisni član Srpskog Učenog društva u Beogradu.

Prvi profesor horvatsko-slavonskoga jezika (ilirskoga)[4] na Zagrebačkoj akademiji (to jest višoj gimnaziji) od 1846. Na nagovor Ljudevita Gaja piše gramatiku Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (u Danici, 1836) – ona je osnova za normu sljedećih pedesetak godina; poslije su tu još Grundzüge der illirischen Sprachlehre (1849), te prva naučna gramatika, Ilirska slovnica (1854), koja daje temelje fonetskim terminima (na primjer samoglasnik, suglasnik, naglasak); u njoj je i prvi etimološki rječnik novijega vremena; tu je i prva upotreba naziva štokavci, čakavci, kajkavci. Prvi je počeo sintaktički proučavati rečenicu. Babukić je napisao nekoliko rasprava o pravopisu te više raznih tekstova. Babukićeva kodifikacija književnoga jezika bila je norma do pred kraj XIX vijeka: morfonološki pravopis (Babukić: Piši za oko, a govori za uši), stariji padežni oblici, genitiv množine s pisanim -ah (izgovor dugo a ili s neobveznim h, no to h više ne čita u gramatici iz 1854). Sarađivao na izradi Mažuranić–Užarevićeva i Drobničeva rječnika.

Pod pseudonimom Venceslav Juraj Dunder 1836. godine u Beču je objavio 10. izdanje Kačićevih Razgovora ugodnih naroda Slovinskoga pod naslovom Serbsko-dalmatinske vitežke pjesme. [5]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Југословенски књижевни лексикон (2. изд.). Нови Сад: Матица српска. 1984. стр. 34. 
  2. ^ "Vreme", Beograd 20. decembar 1934.
  3. ^ "Pravda", Beograd 15. mart 1933.
  4. ^ Babukić, Vjekoslav (1854). ILIRSKA SLOVNICA, pp. IX i XIII. Zagreb. 
  5. ^ Kačić Miošić, Andrija; Vjekoslav Babukić (1836). Serbsko-dalmatinske narodne vitežke pjesme (Razgovori ugodni naroda Slovinskoga). Beč. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]